Rotterdam, specijalni izvještaj s lica mjesta

Posljednjih desetak dana Rotterdam je bio epicentar svjetske filmske zajednice. U ocjeni kvalitete programa i atmosfere 34. po redu međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu (IFFR) priklonila bih se općem konsenzusu redovitih poklonika ovog bogatog i zanimljivog festivala da je ovogodišnja smotra bila solidan, ali ni po čemu spektakularan događaj. Šuškalo se o tome 'sve u šesnaest' po festivalskim kuloarima, a jedan od selektora festivala u Karlovim Varyma mi je uz pivu otvorio dušu i požalio se da je 50 EUR (koliko naime košta festivalski pass) ipak previsoka cijena za samo jedan zanimljiv film koji je 'detektirao' za svoj program.

No usprkos gunđanju profesionalaca, festival je zadržao reputaciju jedne od raznovrsnijih i opuštenijih smotri koja se nudi na svjetskom festivalskom kalendaru. Projekcije su iznimno posjećene, tako da sam i sama postala tipičnom žrtvom uobičajene festivalske groznice: 'Kako u moru toga što se nudi vidjeti što više dobrih filmova? Kako iskoristiti našu 'istočnoeuropsku' snalažljivost i prošvercati se na projekcije  koje su SOLD OUT? '. Moram se pohvaliti da sam bila višestruko uspješna, budući da su Nizozemci strašno fin narod, potpuno nevičan našim forama, pa im je u susretu s nepoznatim puno lakše pustiti vas na projekciju nego li se upuštati u rasprave (jer tu nam premca nema :).

Festival je ove godine osvježen nešto drugačijom shemom programskih sekcija, no žila kucavica festivala, natjecateljski program VPRO Tiger Awards sastavljen od 14, većinom debitantskih premijernih naslova, poslovično privlači najveću pažnju struke. Tigar u rukama redatelja težak je 10.000 EUR i garantira otkup filma za prikazivanje na nizozemskoj nacionalnoj televiziji. Od tri nagrađena filma 'Nemmeno il Destino'  Daniele Gaglianone (Italija), 'El Ciero Gira'  Mercedes Alvarez (Španjolska) i '4' Ilye Khrzhanovskog, posebnu pažnju privukao je ovaj posljednji. Kontroverzni uradak ruskog debitanta uspio je, čini se, potaknuti ono što je kronično nedostajalo ovogodišnjem festivalu: polarizaciju mišljenja i žučne rasprave po festivalskim kafićima. Apsurdnu dramu koja bespoštedno ruši tabue i zbog koje se redatelj već suočio s oštrim problemom cenzure u Rusiji, zasigurno tek čeka svijetla budućnost po svjetskim festivalima. Osim Tigra, Khrzhanovskom je pripao i Zlatni kaktus – nova nagrada festivala, u spomen na mučki ubijenog nizozemskog redatelja  Thea van Gogha.

Tuga, bijes i važnost pitanja koja su postavljena u žarište interesa nakon nestanka angažiranog nizozemskog redatelja, nametnula su i temu ovogodišnje debate na tzv. Rotterdam Film Parliamentu. Po prvi puta na festivalu, rendgenska kontrola i pretres službe sigurnosti na samom ulazu dvorane Luxor u kojoj se diskusija održavala, zorno su svjedočili da je ovaj grozan događaj 'zaista bio nož u srce nizozemskog liberalnog sna' (Andrew Anthony, The Observer, 5. prosinca 2004.). Zbog sigurnosnih razloga (upravo počinje suđenje Van Goghovom ubojici), također je otkazana i predviđena projekcija filma koji je izazvao burne reakcije ekstremnih muslimanskih skupina – 'The Submissi'  Thea Van Gogha i nizozemsko-somalijske političarke Ayaan Hirsi Ali, koja se tek nedavno pojavila u javnosti nakon višetjednog skrivanja.

U tako osjetljivom ozračju, diskusija o pitanju slobode izraza, cenzure i auto cenzure u filmskom stvaralaštvu doimala se pomalo 'prigušenom', usprkos zanimljivih izlaganja filmskih autora koji su se u svom radu susretali sa sličnim problemima i dilemama, kao što su Goran Paskaljević (koji je u Rotterdamu predstavio i svoj novi film, 'San zimske noći', nagrađen Grand Prixom na festivalu u San Sebastijanu), spomenuti Ilya Krzhyanovsky i mladi indonežanski autor Garin Nugroho.

A što je s hrvatskim filmom? U nekoliko razgovora u sitne sate s kolegama iz Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine nametnuo se jednoglasan zaključak da u Rotterdamu ima vrlo malo filmova iz zemalja srednje i istočne Europe u usporedbi s 'egzotičnijim' filmovima iz Indonezije, Tajlanda, i Dalekog Istoka, kojima rotterdamski program naprosto obiluje. Moram primijetiti da je sklonost egzotici ponekad slijepa i kao da  zaobilazi svaki kriterij kvalitete. Radoznalost me potaknula da odem pogledati malezijski film 'Swing My Swing High, My Darling' (zaveo me naslov, šta ću), a razočaranje me natjeralo da projekciju napustim prije kraja, što zaista rijetko radim. Dakle, nije samo kvaliteta presudna. Dovitljivost selektora, lobiranje i trenutna moda čuda rade.

E pa upravo velikim dijelom zahvaljujući angažmanu selektorice Rade Šešić, ove godine je hrvatski film bio prisutan na festivalu i to u čak dva programa. U samostalnom programu New Breeze from Croatia prikazan je izvrstan pregled novije produkcije Hrvatskog filmskog saveza koji je u Rotterdamu predstavila energična i za to višestruko zaslužna Vera Robić-Škarica. Radove Gotovca, Faktora, Galete, Bogojevića-Naratha, Martinisa, Čučića i drugih, rotterdamska publika mogla je pogledati u čak tri termina. Hrvatski eksperimentalni film u punoj dvorani multipleksa PATHE 6, prizor je koji valja zapamtiti. Nadalje, u programu Balkan Blues (također u izboru Rade Šešić), uz filmove kolega iz susjednih zemalja, prikazan je i višestruko nagrađivani dokumentarac Gorana Devića 'Uvozne vrane'.

A sad malo o pravim filmskim poslasticama, nakon kojih se iz kina izlazi sa širokim osmjehom na licu.
Prvi takav osmjeh izmamio mi je izvrstan uradak naturaliziranog engleskog Poljaka Pavela Pawlikowskog čiji film 'Last Resort'  je prije nekoliko godina nagrađen Propelerom Motovuna. 'My Summer of Love' jednostavno je prekrasna i topla priča o odrastanju, neobičnoj ljubavi i prijateljstvu dvije tinejdžerice, Mone i Tamsin, u izvrsnoj glumačkoj interpretaciji Natalie Press i Emily Blunt.  Njihov bijeg od stvarnosti, maštanje i kreiranje vlastitog paralelnog svijeta kao utočišta od svakodnevnice i konzervativnog religioznog okruženja (utjelovljenog u liku Moninog brata), traje samo jedno ljeto i završava gorkom spoznajom o  razočarenjima koje donosi odrastanje. Sve mi se čini da ćemo genijalnog Pawlikovskog ponovno viđati s čašicom biske u Motovunu!

I još jedan film o klincima i odrastanju. 'Temporada de Patos', meksičkog redatelja Fernanda Eimbckea, gorko slatka komedija o troje klinaca u stanu, u novogradnji predgrađa Mexico Citya (Novi Zagreb je tu negdje), jedne nedjelje kada mame nema. Video igrice, pizza, zalijevanje Coca Colom, propali kolač, kič slika jezera s patkama - banalni su motivi koje autor vješto i duhovito koristi otkrivajući nam prave teme filma: usamljenost, buđenje seksualnosti, frustracije od razvoda roditelja, siromaštvo i ustreptala očekivanja. Stvarno naj low budget produkcija koju možete zamisliti s iznenađujućim rezultatom.

'Bin Jip', novi je film izuzetno produktivnog Koreanca Kim Ki Duka i zapravo pravi biser (ne pada mi na pamet neki učeniji izraz). Savršeno izrežirana ljubavna priča s elementima apsurda i nadnaravnog očarava mahom i kritiku i publiku. Čak ni  otežavajuće okolnosti kao što su ranojutarnja projekcija i jezične barijere (korejski film s dutch titlovima jer je, blago njima, film otkupljen za distribuciju) nisu mogle pokvariti ukupnu ocjenu filma koju sam označila na listiću za glasanje publike: čista petica!  

'Le Grand Voyage' ili 'Veliko putovanje' film je marokanskog režisera Ismaëla Ferroukhia.  Jednostavnošću i iskrenošću osvojio je ne samo mene već i venecijanski žiri prošle godine koji mu je dodijelio nagradu Luigi de Laurentis za najboljeg debitanta. Mustapha, umirovljeni Marokanac u Francuskoj, u uvjerenju da mu se život bliži kraju, odlučuje ostvariti svoj san i otići na hodočašće u Meku. Usprkos negodovanju, njegov najmlađi sin Reda (izvrsni i uvjerljivi mladi francuski glumac Nicolas  Cazale) prati ga kao vozač. Ismaël Ferroukhi (ujedno i scenarist filma) vrlo je vješto i nepretenciozno spojio elemente filma ceste i obiteljske drame, koncentrirajući se na odnos između oca i sina, jaz među generacijama i odnos prema Islamu.  Zanimljivo je da na svom putovanju prema Meki, Reda i Mustapha prolaze i 'našim' krajevima, kao i činjenica da su po prvi puta u povijesti vlasti Saudijske Arabije odobrili snimanje na realnoj lokaciji, u najvećem muslimanskom svetištu. U Q&A razgovoru nakon projekcije, redatelj ističe da je bio spreman odustati od filma da se to nije dogodilo. Štoviše, trebalo mu je punih 6 godina da produkciju postavi na noge. Svaka čast, upornost se isplatila!

U moru filmova na programu nikako ne smijem zaobići i vrlo zanimljivu i opsežnu retrospektivu francuskog redatelja Benoita Jacquota, kojemu je bio posvećen program Filmmaker in Focus. Prava je šteta što je rad ovog izuzetno produktivnog režisera tako malo poznat u Hrvata. U Rotterdamu je prikazano 20-ak filmova od kojih sam, na žalost, uspjela vidjeti samo dva. 'La fille seule' (1995) besprijekorna je psihološka drama  u kojoj se kamera gotovo ne odvaja od lica mlade, tada još neafirmirane, Virginie Ledoyen, dokumentirajući jedan dan u životu hotelske sobarice u realnom, ili kako to Jacquot sam ističe, mentalnom vremenu. Gotovo da nisam gledala film koji na tako uznemirujući način, kirurškom preciznošću, ocrtava užas, dosadu i adrenalinske skokove koje može isprovocirati pressing posla od 9 do 5. Svakako ga uvrštavam na osobnu listu najdražih filmova.

Uf, stvarno nije lako obuhvatiti sve ono što se događalo desetak dana festivala na brojnim i impresivnim festivalskim lokacijama: od poznatog festivalskog centra De Doelen, Cinerame (art minipleksa na kojem im stvarno zavidim: 7 malih kino dvorana, kafić, topla juhica u pauzi između filmova mmmm..), najstarije festivalske lokacije Lantaren/Venster i grandioznog PATHE multipleksa u kojem se nalazi i najveća dvorana PATHE 1 s platnom koje vas naprosto hipnotizira. U takvoj dvorani nije neki bed gledati ni loš malezijski film s dutch titlovima (makar do pola:), tako da ako vas put nanese u Nizozemsku početkom veljače sljedeće godine, Rotterdam se ne zaobilazi.

Olinka Vištica