Samo hedonizam, ništa više

Dok sam Matanića čekala u Booksi, brusila sam se ne bih li pitanjima prokljuvila možda mrvu dublje od njegovog ležernog i 'simpa sam i normalan' nastupa koji inače nosi. Što se te početne teze tiče, morat ću biti iskrena i priznati – u tome nisam uspjela. Pola sata prije nego je došao je slušao 'Radiohead' a dan prije toga neki trash (obožava ga) iz turskog sela (glazba mu općenito u životu mnogo znači). Prepun je velikih misli, vjere u malog čovjeka i ljubavi prema filmu, prezire elitizam i isfuravanja 'zvijezda sam', ali bi jednog dana ipak možda prihvatio profesorsko mjesto na Akademiji.

Iako bi medije najradije doveo do apsurda, u istima se često pojavljuje, dobrohotno lamentirajući o svemu i svačemu (kad sam takva baba tračara koja stalno sere, objasnio je). Snima sa stalnom, već uhodanom ekipom, voli kad ljudi rade prema instinktu i bez riječi, a glumce na snimanjima opušta velikom crvenom zvečkom (imao ju je u kaputu, op.a.). Pročešljali smo svašta – od 'Slave' (čija će premijera uskoro) do prostora na kojima živimo. Virnite...
 
F: Koliko tvoj imidž koji su stvorile 'Blagajnica hoće ići na more' i 'Fine mrtve djevojke' korespondira s tvojim novim filmom 'Sto minuta Slave'?
D.M: Pa, ima jedan termin...jednog dana kad budem starac, kad budem išao put nekih Fužinskih jezera, šetajući i tražeći finalnu mudrost moći ću napisati knjigu o nečem što ja zovem filozofija robota. Knjiga će se baviti defektnim pojedincima, onima koji su tako okarakterizirani od strane društva, a ustvari se vidi da oni više funkcioniraju nego što to samo društvo želi. To je u biti poveznica 'Slave' i svih likova koje sam do sada radio, a mislim da će tako ostati u budućnosti. Skužio sam sebe, nekako me najviše zanimaju ti ljudi koji su laktom gurnuti u kut. Ali nije to zato što takvim likovima želim pridobiti simpatije publike; to je onaj humanizam koji mi je najviše drag. Lik Slave Raškaj mi je zato bio veliki izazov, iako je, moram priznati, tema dosta teška.

F: Da li se zbog tog istog imidža bojiš reakcija publike? Publika je ipak naviknuta na možda drugačijeg Matanića.
D.M: Ne, uopće se ne bojim publike. Publiku obožavam i jedva čekam da ljudi vide film. Znao sam da film koji govori o kulturnoj malograđanštini i toj nekoj mamuzirini koju ja zovem ovdašnje društvo, koje se ne mijenja unutar zadnjih sto godina, znao sam da će biti dosta kontroverzno spustiti se u takav teren. A kad se film spusti u publiku, tu nema problema. Mislim, barem se nadam da je to vrlo precizan film o odnosu mase i pojedinaca, o nekoj zagušenoj ljubavi; nadam se da će ta ideja biti prepoznata. Tako da jedva čekam. U biti me užasno živcira što se toliko polako pripremam.

F: U filmu ima dosta fantastičnih elemenata, stilskih izleta iz povijesnog okruženja u moderni. Kako to, koja je njihova uloga? Da li to pokušavaš povući paralele između dva vremena ili?
D.M: Godinu ili dvije sam radio na scenariju i jednostavno, sve ono što se linerano događalo, u samoj faktografskoj materiji, nije dopuštalo prostor za nadgradnju i analogiju sa suvremenošću. Ipak, meni je to bilo užasno važno, a to sam primijetio kad je film prvi put prikazan u Puli – nevjerojatno je kakvo je društvo, mijenjaju se kostimi ali, sistem ostaje isti. I sistem napada na pojedinca, i ljudska glupost i zatvaranje u samodostatne krugove koji te unište...to je nevjerojatno. Tu mi je bilo bitno povezati odnos pojedinca i umjetnika, umjetnosti kao takve – kako se društvo 1900. počelo zatvarati u krugove mediokriteta tako se i danas na umjetnost gleda – ona se počela zatvarat, prodaje se i jako se teško izboriti za neki normalni izričaj koji ne ovisi o tome tko te financira.

F: Zbog tih su te istih fantastičnih izleta, vjerojatno si svjestan toga, neki nazvali pretencioznim.
D.M: Da, užasno obožavam da me tako zovu. Ma kod nas ima ljudi koji su rekli da ne mogu gledati Von Trierove filmove jer ne mogu se poslije ić van zabavljat s ekipom. Ma to je isto na toj razini. Bitno je da film provocira, ali u pozivnom smislu, ako je ideja čista. Super je ako netko mora tražiti u filmu da stvari ne idu u nekim shemama kao kod štrebera. Ja sam uvijek mogao ovaj projekt i izostavit, mogao sam ići na nešto što bi bilo puno prihvatljivije. Takvu vrstu proračunatosti, to ne želim. Ako budem osjetio potrebu snimat film o žirafama, snimit ću ga.

F: Kako si uspio nagovoriti Mikija Manojlovića i Darka Rundeka da ti glume u 'Slavi'? Oni su ipak neka zvučna imena koja potencijalno mame publiku u kina.
D.M: Ma išao sam čisto idealističkim pricipom – dok sam razmišljao o ulozi Bele znao sam da ga može glumiti samo neki dobar glumac kao što je to Miki. A kako sam ga dobio – pitao sam ga dal' će glumit. To je bio najzdraviji put:) A Darko, Darko je onak... super faca za film. On je i sam iz tog miljea, tako da mu to ustvari užasno paše. 
 
F: Kako ovi naši prostori, politička situacija i događanja djeluju na tebe i tvoje stvaralaštvo? Jednom si rekao da Hrvatskoj isto treba katarza naroda, najavio si projekt o ratovima na Balkanu? Odakle to ide, otkud ta potreba?
D.M: Ma gle, da mi živimo u Americi sad bi kruzali negdje u mojoj jahti s pogledom na New York, ma bili bi totalno u poziciji da možemo kontrolirati ono što radimo tj. produkciju. Tim više što moramo bit na ovim krajevima, meni je to super. To je možda zadnja oaza nekih tema u Europi koje su opravdane kroz društvo, ostali europski autori možda rade na nekim temama koje su vezane uz njihove mirne, kapitalističke, demokratske procese. Mi nažalost tu imamo neko trusnije područje, svi živimo na području 'vječne frustracije', tako bih ja to nazvao. Možda i nekog vječnog hedonizma koji iz te frustracije proizlazi, iako je to krug – pakla koji proživiš kroz rat, pa onda neke frustracije u tranziciji... To je taj splet okolnosti na koji smo osuđeni, živimo u krajevima koji su uvijek bili malo lijevo-desno...

F: Da li ta ista priča nije istovremeno i neko prokletstvo domaćih redatelja? Da li film samim tim onda mora biti društvena kritika ili ti sebi uzimaš takvu ulogu?
D.M: Ma ja jedva čekam da dođem do nekog žanra čiste i prave komedije – mislim da je obaveza svakog filma da ima zabavu u sebi, ali je isto tako veliki grijeh kada je film zabava sam po sebi kao što na primjer Hollywood marketinški lijepo radi. Ja fakat znam da većini ljudi filmovi služe samo za obranu od svakodnevice. Što se mene tiče, film mi je sredstvo da se obračunam sa svakodnevicom kako god znao. To mi je nekako vrednije, jer film je jako skup sport. Čim ti dođu ljudi koji su nešto polovili to ti je hrana za sve buduće projekte. A koliko ja znam sebe, vrijeme mi je za sve crnije filmove. Ali ne u smislu šokantnosti ili senzacionalizma nego više za borbu protiv ljudske gluposti.   

F: Dobro, a kad je Dado Matanić onda zločest? Što ako ti na ovakve izjave ljudi kažu 'to je kliše'?
D.M: Uuu, da vidiš...kada osjetim zlo u ljudima, onda se budi mračnjak u meni. Kad osjetim neku nepravdu i to, onda sam grozan, nasrćem baš. A inače, kad radim filmove uvijek dođem u konflikte sa svojim bližnjima, totalno se posvetim tome, postanem autističan, blago rečeno retardiran.

F: Da li si zbog činjenice da dolaziš iz građanske obitelji na Akademiji imao potrebu zagovarati onu stranu suprotnu pomalo elistističkoj politici fakulteta?
D.M: Ne, uopće. Meni je to bilo super. Meni ti je moj background genijalan. Naprimjer, užasno dugo sam visio s očevim prijateljima, kamiondžijama. Čovječe, jednom sam prilikom snimao kod nekih rođaka u Lici – oni nisu znali dal' ja s tom kamerom snimam ili mjerim zemljište. Taj neki sram kad ti čovjeka pitaš što radi je meni genijalan, uvijek ti čini tu neku startnu poziciju zdravom. A osim toga, sad kad sam se malo kretao po elitnim filmaškim krugovima, primjerice u New Yorku, shvatio sam da takav stil života ljudima često služi za prikrivanje vlastite nesigurnosti. Uzmimo za primjer trenutno možda najboljeg američkog redatelja, Paula Thomas Andersona -  završio je dva dana nekog tečaja. I dok sam pričao s Paulom Schraderom, tipom koji je napisao Taksista, tipom koji izgleda kao da prodaje na placu, skužio sam da tako brzo dođeš do nečega što je bitno. Ja se sjećam da sam nakon upisa na faks jedva čekao da krenem raditi, da preskočim tu stepenicu.

F: Još uvijek nisi diplomirao?
D.M: Ne. Ali mislim da hoću, zbog staraca. (u tridesetoj godini razmišljaš o starcima, pitamo ga). U biti, možda me pozovu da budem predavač.

F: Na čemu trenutno radiš, koji su ti planovi...
D.M: Pripremam 'Majku asfalta', ali prije toga ću radit jedan mali lijepi ljubavni film, čudan i mračan...to ću raditi za televiziju (kako to, pitam ga). Nažalost, ustvari na sreću, taj mi je film trenutno užasno aktualan, a uspio sam iskemijat da ga tako snimim. Počinjem prije ljeta, užasno se veselim i opet ću radit s Mikićem koji je fenomenalan glumac.

Popričala Miranda Novak