Hetero-što? Normativnost.

Iako se, poput većine ljudi, baš točno i ne sjećam razdoblja u kojem sam postala svjesna činjenice da sam curica i da curice svoje ime zamjenjuju zamjenicama koje najčešće završavaju na slovo a (i zašto sam baš to prihvatila kao normalno), nerijetko zaboravljam da je za mene taj proces tekao relativno glatko. Jerbo, bila sam curica s obilježjima curica i osjećala sam se tako.

Za razliku od fizičkih curica koje su ustvari u tim godinama bile pod velikim dojmom da su dečkići (i to se za koju godinu pokazalo točnim), od fizičkih dečkića koji su se u samoj biti osjećali curicama, ali i od raznih curica i dečkića koji po defaultu nisu pristajali na rozu ili pak plavu boju te su svoja prva vrtićka uparivanja vezivali uz osobu istoga spola.

Priča o heteronormativnosti djetinjstva jest priča o isključivosti društva na temu spola, seksualnog ponašanja i identiteta, kao i društvenih uloga, koja bi se mogla svesti na patrijarhalnu priču o 'tipičnom' muškarcu i ženi i svemu što uz ove titule ide: brak, djeca, straighterski seks, majka kuharica, otac muževan i snažan radnik i sve tim redom. Priča o heteronormativnosti ustvari je kompleksna priča o shvaćanju 'normalnog' (za koje se već u startu možemo složiti da ne postoji) s jedne strane, te o defaultnoj agresiji (prisiljavanju, odbijanju, odbacivanju, pritisku itd.) koja se toliko uobičajeno primjenjuje na one koji se ne povijaju (nepisanim?) propisima.

Riječ je, dakle, o složenom fenomenu i vrlo osjetljivoj temi na koju se na domaćoj sceni odvažiše najhrabriji – ekipa iz Queer Zagreb festivala sa Zvonimirom Dobrovićem na čelu, već poznata po pionirskom širenju queer tematike i tolerancije općenito. Festivalu je ovo treća godina, a nekima će, prema svemu sudeći ovo biti prvi susret s tematikom iako bismo očekivali da su se s istom zbog prirode profesije već susreli.

No, krenimo redom. Poražavajuće nam informacije stižu već na konto Queer Zagreb budžeta – iako festival raspolaže s budžetom od pola milijuna kuna, Ministarstvo kulture lijepe nam naše u toj sumi sudjeluje sa sitnih 20 tisućica, dok se glavnina festivalskih potreba financira iz sredstava Grada Zagreba, te kurtoazijom Šveđana: organizacijom Olof Palme Center i Swedish International Development Cooperation Agency (SIDA). Znači, iako je festival rađen od 'naših' ljudi za prosvijećenje i senzibilizaciju domaće publike, 'prosto je nevjerojatno da domaće institucije zadužene za financiranje još uvijek imaju problem s queer predznacima, a da cijelog događanja ne bi ni bilo da nije dalekovidnih stranih organizacija.

Prilično je zanimljiva (neki će reći i očekivana) situacija i s onim dijelom programa koji se odnosi na teoretsko praćenje filmskog, kazališnog i likovnog dijela programa. Hvalevrijednoj inicijativi i pozivu za pristupne radove logistički je priskočio Goethe Institut, no zanimljivo je da se na popisu predavača i stručnjaka koji će govoriti na konferenciji (Richard Green, UK; Lasse Kekki, Finska; Gederig P. Janssen, Nizozemska; Ioana Ghysa, Rumunjska; Patrick Starzykovsky, Poljska; Akiko Mizoguchi, Japan) nalazi samo jedan čovjek iz Hrvatske – Kristijan Grđan, inače voditelj pravnog tima udruge 'Iskorak'. Psihologa, psihijatara, pedagoga ili pedijatara iz Hrvatske nema, iako su Zvonimir Dobrović i Gordan Bosanac još na festivalskoj konferenciji objasnili da im se nadaju u publici.

Prema njihovim riječima, od domaće se ekipe nitko ne bavi tom tematikom, što navedeni pridaju strahu ili pak osjećaju nekompetentnosti. Dobrović je situaciju objasnio ovako: 'Nazovi progresivni dijelovi društva su spremni gledati na homoseksualnost kao nešto što postoji u njihovoj okolini i što trebaju prihvaćati, međutim uvijek tu postoji nekakav 'ali' koji postavlja granice tog prihvaćanja – a danas se taj 'ali' najčešće dovodi u vezu kad se govori o djeci.' Ako vam ni to nije dovoljno, eto podatka da se konferenciji najvjerojatnije neće odazvati nitko iz Ministarstva kulture, niti pak dječja pravobraniteljica Ljubica Matijević-Vrsaljko – svi su pristojno javili da su nažalost fizički spriječeni – nisu, ajme, u Zagrebu ili su na službenom putu.

Ukoliko ste mislili da je priča o pravima queer populacije deplasirana, razmislite ponovo. 'U takvoj se situaciji treba mijenjati zaista mnogo toga – a prije svega se mora osvijestiti ideja prihvaćanja različitosti bez zadrške. Diskriminacija nije urođena ili određena genima i geografijom kao što poneki vole više stupnjeve prihvaćanja različitosti povezati samo sa zapadnoeuropskom ili skandinavskom praksom. Diskriminacija se uči i ona je kulturološki uvjetovana pa se tako kulturom i edukacijom protiv nje može i boriti', smatra Zvonimir.

Queer Zagreb festival će, eto, dati svoj obol promjenama, no cijela priča ostaje u naslijeđe svim heteroseksualcima i široj zajednici, zbog sve različite djece koja postaju ljudi. Već citirani Zvonko je pojasnio: 'Važno je da se što širi krug ljudi počne ozbiljno baviti idejom da se u isključivom hetero odgoju može kriti i nasilje nad pojedinom djecom. S pozicija queera može tek krenuti impuls u ozbiljnije propitivanje čitave situacije, ali ukoliko se nešto zaista želi promijeniti, potrebna je angažiranost i volja viših i jačih instanci'.

Uz sve lijepe želje, parole i namjere, činjenica je da je u našoj zemlji problem uvođenje pukog spolnog odgoja u škole. Put će biti trnovit i dug.