Navucimo kondom i sjebimo AIDS
Kada? 16. i 17. prosinca 2005. Gdje? Kino Tuškanac, Tuškanac 1, Zagreb. Tko? Queerovci s programom Queer subote petkom (i subotom).
Sva tri filma kojima zatvaramo prvu godinu filmskih vikenda govore o AIDS-u. Zarazna bolest koja i dalje prolazi kroz veliki proces transformacije u svom imidžu – prvo je bila bolest 'rezervirana' samo za homoseksualce, pa narkomane i hemofiličare, da bi se zatim bezglavo počela širiti mimo svih mogućih razgraničenja među ljudima (rodnih, spolnih, rasnih, ekonomskih) i tako pokazala svoje univerzalno lice.
Međutim, iako se za AIDS govori da 'ne diskriminira' nikoga, slika u stvarnosti je posve drugačija. Tako se onima koji imaju pristup lijekovima AIDS čini kao kronična bolest uz koju je životni vijek relativno dug – a često i duži od ostalih sličnih terminalnih oboljenja. Za one druge, naravno, koji i čine veliku većinu oboljelih te zaraženih HIV-om, a koji žive u nerazvijenijim podsaharskim područjima, AIDS je vrlo skora smrt. Umirati od gladi ili od AIDS-a – tko će više znati što je bolje. Ili gore. Posve je nepotrebno obnavljati brojke, jer posve smo oglušili na brojke. Da li ikome znači nešto 40 milijuna? Tko uopće zna koliko je to ljudi?
Hrvatska je konstantno branjena od šoka širenja AIDS-a. Naša je konstantna stvarnost da spadamo u zemlje s najmanjom stopom zaraze. AIDS u Hrvatskoj kao da ne postoji. Time se samo podupire i širi neznanje koje je kulminiralo prošlih godina slučajem školovanja zaražene djece.
S obzirom na sve, AIDS je najbolje prešutjeti drugima. Ali i sebi, čini se. Stoga se rijetko tko i odlazi testirati. A borba protiv AIDS-a zapravo počinje odlaskom na testiranje. Osjetiti na svojoj koži čekanje medicinske presude u vezi nekog vlastitog ranijeg 'unsafe' ponašanja dovodi čovjeka pred vrlo jednostavnu spoznaju da AIDS zaista može pogoditi svakoga tko nije voljan preuzeti makar osnovnu odgovornost za svoj život.
Filmovi u našem programu tematiziraju osobe koje pokušavaju ponovno preuzeti životne uzde iz ruku AIDS-a, svaka na svoj način – prema mogućnostima i manevarskom prostoru koji im je bolest ostavila.
Posljednji ovogodišnji vikend queer filmova odlučili smo obogatiti i performansom Antonia Lauera te cabaretskim doživljajem Anđe. Navucimo kondom i sjebimo AIDS.
PROGRAM
PETAK 16. 12. 2005. i
SUBOTA 17. 12. 2005. u 17.00
'Sve protiv Lea', r. Christophe Honoré, Francuska, 88', 2002.
Odlično odigran i režiran film o povezanosti i posebno naglašenoj bratskoj ljubavi između dvadesetjednogodišnjeg Lea i dvanaestogodišnjeg Marcela. Ovaj film na vrlo realističan i lijep način govori o AIDS-u unutar jedne obitelji u francuskoj provinciji. Film prati Lea kroz njegove najteže trenutke spoznaje o zaraženosti dok istovremeno pokušava zaštiti svog mlađeg brata od tužne istine.
PETAK 16. 12. 2005. i
SUBOTA 17. 12. 2005. u 19.00
'Walking On Water', r. Tony Ayres, Australija, 90', 2002.
Skupina prijatelja odluči pomoći teško bolesnom Gavinu da dostojanstveno umre. Ideja se čini humanom i pravednom, ali realizacija ne protekne posve glatko. Gubitak najboljeg prijatelja vodi glavne aktere prijateljske geste eutanazije u duboka propitivanja vlastitog vrijednosnog sustava, poimanja prijateljstva, lojalnosti i ljubavi te u suočavanja s osjećajem krivice i odgovornosti…
PETAK 16. 12. 2005 i
SUBOTA 17. 12. 2005. u 21.00
'Godina bez ljubavi', r. Anahi Berneri, Argentina, 102', 2005. / naslovna fotografija
Ovogodišnji pobjednik nagrade Teddy u okviru Berlinskog filmskog festivala u središtu svoje radnje ima pisca oboljelog od AIDS-a koji nas vodi noćnim klubovima Buenos Airesa. Ovo je vrlo mračan film ispunjen sumnjama i samorazarajućim impulsima koje bi se mogle povezati vjerojatno uz veliku većinu pisaca, ali ako se njima pridodaju i svijest o vlastitoj bolesti te potraga za seksom i ljubavlju unutar sadomazohističkog argentinskog podzemlja, onda gledatelju ostaje samo da pokorno prati pustolovine mazohistički napaljenog pisca.
Nema komentara.