Striček iz SC-a, Branko Merkša iliti Kim

Kad sam o plakatima sve halapljivo iščitala iz knjiga, stvorila određenu sliku o kontekstu, preskočila grupu EXAT 51 te talentirane pojedince poput Mirka Ilića i Borisa Bućana, moja je misija bila jednostavna: upoznati Stričeka iz SC-a koji je na Savskoj 25 već godinama.

Striček=Branislav Merkša iliti Kim rodio se 1930. godine. Otac mu je bio jedan od znamenitijih purgerskih malera (Kim kaže da ni akademski slikari nisu poput njega miješali farbu), a još se uvijek živo sjeća da je prolazeći s roditeljima kraj ondašnjeg kina Balkan hipnotizirano buljio u plakate onovremene NDH-azije. Već ga je onda vuklo:) Igrom je slučaja završio u vodama primijenjenog plakata, a svojim je duhom i energijom jedan od rijetkih svjedoka minulih vremena nostalgije.

'Nemam puno toga sačuvano – samo par fotografija plakata koje čuvam kao oko u glavi. Nikad se nisam s tim mučio, a možda sam trebao. Svoju sam prvu reklamu napravio u Armiji 1954. godine. Kako se u moje vrijeme Obrtna škola gasila, sve što znam naučio sam u godinu dana kod legendarnog profesora Gavranića. Iako su me hvalili, zbog velikog broja boraca NOB-a koji su imali prednost nisam upisao niti Akademiju, no ipak se ovim poslom bavim cijeli život. Iako sam svašta radio, kino reklame su mi najviše ležale. Tu sam se mogao izživjeti'.

Kad gospodin Kim kaže cijeli život, on doslovno misli na 55-godišnji radni vijek koji se ubrzo nakon vojnikovanja (njegove su 'zidne novine' pobjedile u cijelom garnizonu) nastavio u već spominjanom Zagrebačkom zboru, pa u legendarnoj Nami (tu je bio dekorater aranžer dvadesetak godina), crtao je za Večernji list, a omiljene je filmske plakate radio u Kinematografima, za Jadran i Croatia film, ali i u Münchenu gdje je nekoliko godina bio gastarbajter u nekom ateljeu. 'Nama mi je u ono vrijeme bila pojam, epicentar. Danas svi kažu da su komunisti bili primitivni, ali to nije istina: slali su me u velike robne kuće po Europi i ja sam, zahvaljujući njima, učio i putovao. Nikad nisu bili škrti za reklamu: davali su ogromne svote, a ja i moji dečki smo radili čuda, a ne kak danas – par lampica u izlogu i to je to.'

S nostalgičnih tema razgovor je vrlo lako krenuo na modernu dekadenciju: 'Znate kaj, kompjutori su mnogo toga dobrog donesli, ali su i mnogo toga vrijednoga pokopali. Plakat danas više nije autorsko djelo – to su fotografije. Ovo kaj je vani je obično trgovačko smeće. Tu više nema kreatora: netko se malo igra s mišem, pa onda od mene traže da to osmislim na pet-metarskom platnu. Ja se moram pomučiti oko nečijih igrarija, a krajnji je rezultat nula. To ništ' ne vrijedi: niti je reklamno niti pak artističko. Trgovci danas sve diktiraju: vele, dajte mi nekakvu žensku i bok. To je sve postalo jedna mafija, mašinerija i to je to. Ljudski se rad uništava, ljudi više ništa stvaraju rukom'.

Što se samog Studentskog centra tiče, gospodin Kim svjedoči da je sve krenulo od šezdesetih kada je na čelo ondašnjeg kina došao upravitelj s dobrim nosem za reklamu. 'Nama mi je u ono vrijeme bila baza, a u SC-u mi je bio fuš', navodi. 'SC je za vrijeme komunizma bio u zenitu. Tu je bilo svjetsko kazalište s redovitim inozemnim gostovanjima, a kulturna je ponuda u cijelom ovom krugu bila nevjerojatna. Tu su za vrijeme šezdesetih bili lumeni, ma jedno žarište. A danas? Danas ga žele ugasiti. Samo čekaju trenutak kad će studentima reći: nećete više ovdje jesti. Srce me boli, pa ovo postoji od Banovine'.

S manjim pauzama, striček Branko je u SC-ovom okrugu ostao punih četrdesetak godina. U zadnje vrijeme, dobiva sve manje ponuda, posebice zbog stanja kinematografije i premalog broja gledatelja u kinima. 'Vidite, ja za svoj petmetarski plakat tražim minimalno 600 kuna. Kako u kinu SC-a ima sve manje ljudi, jednostavno im se ne isplati. I kod transparenata za ZKM, Gavellu i druga gradska kazališta su me istisnuli ovi nekvalitetni idioti koji sve rade na plastici. Nema tu pomoći, gotovo nitko više ne radi na način kako se radilo nekad'. Do prije četiri ili pet godina, odradio je zadnji posao za Kinematografe, zbog već klasičnog i svima poznatog stanja. 'Nije to neka novost. Najveći je problem u domaćoj filmskoj produkciji koja životari. Sredinom 70-tih je postojala takva produkcija i takvo nadmetanje među mladim redateljima da je to bilo milina. Onda se radilo, dolazili su stranci, bilo je puno talentiranih ljudi. Puno sam radio, iako se nikad nisam smatrao umjetnikom – znao sam slikati i to je to'.

Kada sam ga pitala za neke suvremenike, spomenuo je odmah Edu Murtića. Iako, kažu, o mrtvima samo najbolje, Kim je rekao: 'Murtić je bio privilegirani socijalistički slikar. Bio je u partizanima i do neke šezdesete je poštovao sve principe socrealizma u umjetnosti. Apstrakcija se u ono vrijeme nije smjela raditi, ali Murtić je pokrenuo revoluciju. Izgleda je imao pedigre, neko zaleđe, ali po meni nije radio dobre plakate. On je strašan slikar – osjećam taj njegov pokret, šund, energiju, ali u plakatu baš i nije bio neki'.

Bez obzira na činjenicu da mu je 75., trenutno za svoju dušu slika na svili napetoj na flouroscentnom displayu. Tko zna, možda nas još čeka i njegova izložba.