Helena Bulaja i Tesla: na granici multimedije

Posebno je mjesto u Teslinoj godini definitivno zaslužio interaktivni animirano-dokumentarno-igrani projekt Helene Bulaje. Ako vam samo prezime Bulaja ne daje dovoljno kredibiliteta, značajno je reći da je u pitanju međunarodna akcija: film je do sada sniman u New Yorku, u planu je i Novi Zeland, uključene su face poput Laurie Anderson, dogovoren je intervju s legendarnom Marinom Abramović, a uz Helenu Bulaju koja potpisuje i scenarij i režiju, u domaćoj su se ekipi našle sestre Bronić u ulozi glumica te Mare Milin u fotografskoj službi. Hot, hot, hot! Porazgovarasmo s spiritusom movensom, Helenom Bulajom.

F: Vaš je projekt najavljen kao igrano-dokumentarno-animirani. Snimali ste ga u New Yorku, u planu su još neke bjelosvjetske destinacije. Kako vam je uspjelo projekt iznijeti na međunarodnu razinu i ostvariti suradnju s tako kultnim ličnostima?
HB: Tesla je vrlo kompleksan i ako se želi izbjeći šarlatanstvo i ostati konzistentan i onda opet nekako držati subjekta što je više moguće činilo mi se da je ovo pravi put. Kako je moje polazište Tesla, a glavna ideja da kroz 9 priča pokušam rekonstruirati kreativni proces (od ideje do realizacije), a kako je Tesla na neki način vrlo inspirativan ne samo znanstvenicima nego i umjetnicima, odlučila sam sakupiti izjave svih onih koji su i mene inspirirali u mom kreativnom razvoju , te na neki način kroz njihovo prisustvo vratiti kredibilitet Tesli koji je pomalo zbog niza okolnosti nažalost narušen. Tako sam naravno intervjuirala i Laurie Anderson koju iznimno cijenim i slobodno mogu reći da je ona zaista vrlo mnogo utjecala i na moj ne samo kreativni nego i profesionalni razvoj. Od kreativaca koje sam intervjuirala svakako bi još izdvojila Douglasa Rushkoffa, Samanthu Hunt, Paula Laffoleya, Matta Dillinga, lutkare iz studija Flexitoon, Erica Orra....itd. I evo sad se upravo spremam ponovo u New York gdje imam dogovoreno snimanje Marine Abramović.
Zanima me na neki način stvoriti film koji bi bio prilagođen malim ekranima sve popularnijih uređaja poput Ipod-a, Sony PSP-a itd...koji ustvari imaju i specifičan način konzumacije sadržaja u pokretu. Dakle, nešto što nema nikakve veze sa klasičnim gledanjem filma u kinu, pa tako valjda otvara i prostor za neku novu filmsku formu, koja je na granici multimedije, ali mene baš i zanima preispitivanje te granice i kako stvoriti formu koja će legitimno biti filmska a ne multimedijalna.

F: Poznato je da mnogo autora želi iskoristiti upravo 2006. godinu kao godinu Nikole Tesle ne bi li što uspješnije pozicionirali svoje filmove. Vaš vas eksperimentalni pristup izdvaja iz te mase. Koliko je Tesla kakvog želite predstaviti poznat publici?
HB: Da, nažalost, potrebne su obljetnice da bi se ljudi sjetili velikana kao što je Tesla, i moram priznat da budući sam prošla kroz već jedno takvo iskustvo prigodničarskog juriša na lik i djelo Ivane Brlić Mažuranić, čini mi se da ovo ide u istom pravcu i to me jako rastužuje. Još prošle godine u siječnju, po povratku iz New York-a, predložila sam gospođi Morani Paliković Gruden i Gradskom uredu za kulturu grada Zagreba, da se već tada krene s jednim osmišljenim programom koji bi prije svega trebao ići na popularizaciju Tesle izvan naših granica. Unutar toga bio je i ovaj naš film, koji je ustvari  puno više od toga, a moja velika želja je prije svega bila da se kroz cijelu 2006 u NY subway-u nizom plakatnih akcija kroz cijelu godinu ljude polako upoznavanju s Teslom. To bi mislim bilo iznimno vrijedno ulaganje i novca i vremena jer kroz te vagone dnevno prođe 16 000 000 ljudi. To je bila jedna od ideja koja je vrlo ostvariva s obzirom na masu novaca kojom Vlada raspolaže za ovu obljetnicu, ali komentar je bio da mi Teslu ne trebamo predstavljati Amerikancima, neka oni to sami sebi organiziraju. I to nije bio samo generalni komentar nadležnih institucija, nego nažalost i jedne velike naše tvrtke koja nosi njegovo ime i koja nije bila spremna podržati niti naš skromniji filmski dio. U osvit obljetnice sve je završilo na onom pitanju o Teslinoj geografskoj i nacionalnoj pripadnosti, što ja smatram na neki način uvredljivim i omalovažavajućim i ne želim biti dio toga, a da budem iskrena još i ne vidim ni neke atraktivne i konkretne ideje i projekte u koje se Vlada upušta tako da ustvari čvrsto zastupam ideju da mi Teslu trebamo predstavljati izvan naših granica. Ako postoji mjesto na zemaljskoj kugli koje može na neki način i svojatati Teslu, onda je to samo i isključivo New York, grad koji je jednako tako stvorio Teslu kao što su i Teslini izumi napravili taj grad da bude ovakav kakvim ga mi danas poznajemo i kakvom mu se divimo.

F: Projekt se čini vrlo kompleksnim. Koliko je stabilna financijska konstrukcija budući da vam je Ministarstvo kulture dalo samo 30,000 kuna?
HB: Ministarstvo kulture nam za sada u ovoj godini nije dalo ni jedne kune za konkretno ovaj projekt. Ukupno nam je do sada u prošloj godini za istraživački rad na projektu koji je uključivao putne troškove, pisanje scenarija i razradu dizajna i vizualnog identiteta, odobreno od Ministarstva Kulture 55 000 kn i Gradskog ureda za kulturu grada Zagreba 80 000 kn što je prevedeno u našu međunarodnu valutu 22 500$. U ovoj godini još nismo dobili ugovore ni od jednih ni od drugih, a nadamo se da hoćemo, jer zaista bi bilo apsurdno da nam sad kad je projekt u realizaciji ne odobre ni kune. Sad upravo radimo na jednoj ideji da u projekt u post produkciji uključimo možda i suradnike sa Novog Zelanda, te na taj način ostvarimo pravo na neke njihove izvore financiranja. Najveći problem zašto i nismo dobili veća sredstva ili još uvijek i nismo dobili ugovore je upravo u tome što su naši projekti inovativni i na granici medija te ih se tako po inerciji ne da strpati u birokratske ladice i klasificirati, što onda uzrokuje da i vrlo često budu odbijeni. Ja sam se toliko puta susrela sa rečenicom 'pa mi ne znamo što da radimo s vama, vaši projekti su prekomplicirani' da je meni to već postalo i smiješno.

F: Kako je proteklo snimanje u New Yorku? U kuloarima se šuška da je bilo iznimno sadržajno i naporno. Na koje ste probleme naišli?
HB: Da, komentar je točan, i vjerujem da bi se svi moji suradnici s tim složili. Što se mene tiče, ovaj dio u kojem je naglasak na naporno, ja nikad ne primjećujem, jer za mene je naporno jedino ono što mi je ne ostvarivo, i mislim da tu ponekad znam malo pretjerati u očekivanjima prema ostalim suradnicima, što je dovelo i do nekih konfliktnih situacija, koje su za sve one iskusnije i više nego sastavni dio svakog seta, pa i ovog našeg iznimno minimalističkog. Nije bilo minute slobodnog vremena koju nismo posvetili Tesli. Od noćnog snimanja u olujnim uvjetnima na krovu hotela New Yorker , do orkanskog vjetra i temperature koja je dosegla duboko u sferu negativnih stupnjeva na obalama Atlantika na Montauku, preko galerije od 9 najrazličitijih likova koje smo intervjuirali u tom vrlo nabijenom rasporedu, od lutkara preko grafiti i neon umjetnika do ikona poput Laure Anderson. Sati i sati provedeni na ulicama Manhattana, i sve to u samo 12 dana rezultiralo je kolekcijom od preko 3000 genijalnih crno bijelih fotografija za koje je zaslužna Mare Milin, u kojoj jednostavno nema ni jedne loše fotografije. Snimljeno je 15 sati video materijala od kojeg će biti vrlo teško izdvojiti ono najbolje,  jer se naš kamerman, Joshua Sternlicht, zaista potrudio i u nemogućim uvjetima dao sve od sebe.
Da sve to i izgleda tako lijepo kao što sam ja i zamislila, zaslužne smo naravno mi žene koje i krasimo te slike i to prije svega sestre Bronić u svojim genijalnim kreacijama koje kao da su nastale upravo u tom divljem urbanom kaosu, Sabina Hahn, egzotična diva koja je uz ovu ulogu stvorila i animirani imaginarni lik Galatee, a i moja malenkost nije mogla odolit a da ne stane pred objektive. Ali kako projekt bude rastao svi ćemo vrlo brzo zaboraviti na sve žuljeve, neprospavane noći, žučna prepiranja. Mada ponekad izgleda da smo mi autori (režiseri ) megalomani koji ne biraju sredstva da ostvare svoje ciljeve, istina je ta da je sve na našim leđima i da samo naša snaga koja ponekad može izgledati i okrutna, može doprinijeti da ideje svih nas dobiju jednu formu s kojom ćemo svi biti zadovoljni. Inače moram priznat da je ovo iskustvo za mene bilo jedan veliki eksperiment u koji sam se upustila vrlo svjesno, jer sam birajući suradnike, naravno i na osnovu njihova rada, ali i na osnovu činjenice da nikad nisu bili u New York-u, htjela postići efekt začudnosti i jedne vrste šoka koji taj grad stvara zbog svog iznimnog energetskog i vizualnog naboja i mislim da sam to i postigla. Balansirajući hrvatski dio ekipe koji se našao tamo po prvi puta ( kroz imaginarni lik sestara blizanki Josipe i Marijane Bronić za čiju je ekspresiju prvenstveno bila zadužena Mare kroz svoje crno bijele fotografije), sa suradnicima koji tu žive već dugi niz godina ( Sabina Hahn kao jedan realan lik kojeg vizualno opisuje kamera Joshue Sternlichta), mislim da sam baš postigla taj emotivni odnos začudnih i realnih likova, što mi je opet nekako blisko Tesli, kojeg zamišljam upravo na takav način.
Kad se sjetim da me Mare prije puta upozoravala da se boji visine, a ja sam unatoč tome inzistirala da baš ona ide snimat, jer sam imala neki ludi predosjećaj da će je baš taj strah podsvjesno natjerati da se spasi kroz objektiv svoje kamere i pronađe ono najbolje u svom tom ludilu i kaosu NY nebodera ulica i ljudi, i kad se sjetim njenog osmjeha kad su slike bile razvijene i sad kad gledam na njen rad, da nismo ništa drugo napravili i da sad stanemo samo na tome, mislim da je rad već spreman za antologiju hrvatske umjetniče fotografije.  Nagovoriti ženu u 6. mjesecu trudnoće ( Sabina Hahn ) da svaki dan bude po 10 sati na ulici u nemogućim uvjetima i to u siječnju, kad ni temperature nisu baš za neku šetnju po gradu, te još zahtijevati da pozorno prati sve moje ideje i zahtjeve,  sad kad i ja pogledam unazad stavrno je bilo možda malo i okrutno, ali svaki posao je težak pa i ovaj umjetnički.

F: U kojoj je fazi cijeli projekt i kakvi su vam planovi za njegovu što vrliju budućnost?
HB: Krajem ožujka ponovo idem u New York napraviti intervju sa Marinom Abramović. Kroz svibanj planiramo snimanja u Hrvatskoj, i početak rada na montaži. Trenutno smo isto tako i u fazi rada na animiranim dodacima, gdje upravo tražimo mogućnost suradnje s nekim zelandskim autorom. Planiramo od lipnja aktivno početi graditi i web dio projekta, a kako sve ovisi o tome do koje faze ćemo stići sa intervjuima, i koliko ćemo biti u mogućnosti sakupiti sve koje smo naumili, o tome će uvelike i ovisiti kada će i ovaj filmski dio biti gotov.
Naše veze sa Novim Zelandom su ustvari i krenule od  Tesle, jer tamo se naime nalazi i najveća Teslina zavojnica na svijetu koja je napravljena kao skulptura za bacanje munja 1998, tako da zadnju od 9 priča o Tesli planiramo snimiti upravo tamo, i nadamo se da će se to i ostvariti negdje do kraja ove godine.