INTERVIEW Dražen Žarković, Trešeta

Prošlo je nemalo vremena otkada je najnagrađivaniji autor DHF-a Dražen Žarković snimio svoj treći televizijski film, ‘Trešetu’, pri čemu se očekivalo da će ova sočna dalmatinska komedija prošarana dramatičnim momentima završiti na stalnom kino repertoaru, što se ipak nije dogodilo. Producenti Dramskog programa HRTa nisu htjeli preuzeti financiranje prebacivanja filma na 35mm vrpcu ( tzv. blow up ) i plasiranje takvog, kino filma na domaće ili eventualno strano tržište putem raznovrsnih festivala jer to zahtjeva dodatni angažman za koji, navodno, nisu niti nadležni kao nacionalna televizija.

Da paradoks bude još veći, trajanje ovog dugometražnog tv filma nije u skladu s koncepcijom DHF-a, koja uzima u konkurenciju samo srednjometražna igrana ostvarenja, tako da se neće prikazati u natjecateljskom programu već samo u popratnom, a zbog nemogućnosti prebacivanja na standardnu vrpcu, neće ga vidjeti niti pulska arena. Kao što vidite, nabrojili smo i više nego dovoljan broj razloga za razgovor s redateljem Draženom Žarkovićem (rezignirano istupio iz nekoliko strukovnih udruga) koji s razlogom očekuje pozitivne reakcije festivalske kritike i publike.

‘Trešeta’ traje osamdeset minuta, što će zasigurno razveseliti mnogobrojne posjetitelje pri premijernom prikazivanju u velikom kinu SC-a povodom otvaranja ovogodišnjih 15. Dana hrvatskog filma (danas, 25.travnja u 21.00) dok će se televizijskim gledateljima predstaviti tokom lipnja ili srpnja u dva dijela od četrdeset minuta, a naslove pojedinih dijelova autori Žarković/Marinković još uvijek nisu definirali jer, kako kažu, vjerojatno ih niti neće posebno naslovljavati.

Kako su dva purgera odlučila pozabaviti se temom napuštenih dalmatinskih otoka?!

Kaže se da je svaki film redatelju kao neko od njegove djece. U tom je smislu ‘Trešeta’ u puno većoj mjeri dijete scenarista i koredatelja filma Pave Marinkovića negoli moje, a ja sam ‘samo’ pomogao da to dijete dođe na svijet. Pavo je podrijetlom s otoka Visa i, iako rođen i odrastao u Zagrebu, od malih je nogu provodio ondje bezbrojne ljetne mjesece, tako da jako dobro poznaje i osjeća jezik i probleme male otočke sredine. Na konkretno pisanje priče za ovaj film potaknuli su ga stvarni događaji kojima je posvjedočio prisustvujući jednom seminaru koji se održavao na otoku Premudi. Priča je dugo godina kuhala u njemu dok je jednog dana nije odlučio staviti na papir. Pavo se isprva bavio idejom da sam pokuša režirati film u nezavisnoj produkciji, međutim projekt se za tako nešto ipak pokazao prezahtjevnim, te je na kraju potpao pod okrilje Dramskog programa HRT-a, koji ga je pristao realizirati. To je zapravo trenutak u kojem sam se ja kao redatelj uključio u projekt.

Imali ste grubu podjelu rada kojom si Marinkoviću kao koredatelju dao prilično prostora u kreiranju zajedničkog filma. U nas je prava rijetkost pronaći redatelje koji nisu enormno sujetni pri čemu prvim suradnicima ne dozvoljavaju dobrohotne prijedloge čime nerijetko idu protiv svog filma.

Po meni hrvatski redatelji često guraju nos tamo gdje im nije mjesto, odnosno bave se stvarima o kojima osobno ne znaju dovoljno. Budući sam podrijetlom kontinentalac i ne poznajem otočku sredinu niti izdaleka tako dobro kao Pavo, nas smo dvojica dogovorno odlučili surađivati na poslu redatelja, te je on osim funkcije scenariste obnašao i posao ko-redatelja zaduženog za rad s glumcima, tim više što je Pavo glumce odabrao još u fazi pisanja scenarija, te pojedine uloge prilagodio određenim glumcima. U praksi je, pojednostavljeno rečeno, stvar funkcionirala tako da se Pavo bavio pripremom glumačkih izvedbi iza kamere dok bih se ja bavio mizanscenom, vizualnom komponentom filma i vođenjem seta. Kada bi glumci stali pred kamere, zajedno bismo tesali stvar do kraja.

Obično se kaže da je eksterijerno snimanje ‘atraktivnije’, ali i operativno puno zahtjevnije tako da se redatelj nerijetko nađe u prilici da poneke kadrove mora snimiti navrat-nanos da bi stigao na sljedeću dispoziciju?!

Osobito mi je drago što je čitav film snimljen na potpuno autentičnim lokacijama otoka Šolte i u bližoj okolici Omiša, odnosno niti jedan kadar nije snimljen u filmskom studiju, što je u velikoj mjeri pridonijelo autentičnosti filma. Snimanje filma u našim uvjetima za redatelja uvijek znači pristajanje na gomilu kompromisa. Na svoju nesreću nisam od onih kolega koji su smrtno zaljubljeni u vlastito djelo i genijalnost, pa sam vrlo često nesretan i nezadovoljan s učinjenim, međutim znam da sam to mogao napraviti ili tako ili nikako. Vrlo često jednostavno nema vremena (čitaj novca) nešto istjerati do kraja i napraviti onako kako Bog zapovijeda, pa si prisiljen pustiti kadar za kojeg si svjestan da nije u potpunosti dobar, međutim sunce zalazi i ako se ne požuriš nećeš stići snimiti još tri kadra koji te čekaju na dispoziciji, a ako ih ne snimiš tada, nećeš ih snimiti nikada jer za ponavljanje nema novca i tako to krene...

Nije li malo paradoksalno da će se ‘Trešeta’ prikazati na velikom platnu kina SC-a, a nakon toga neće krenut u redovit kino program već će se dvodijelno odvrtiti na televizijskom ekranu?!

Sadašnje vodstvo redakcije Dramskog programa HRT-a nije sklono već tradicionalnoj  praksi prebacivanja tv filmova vlastite proizvodnje na 35 milimetarski kino format filmske vrpce. Po mom osobnom mišljenju neki od njihovih razloga su prilično racionalni dok su neki drugi pak prilično iracionalni, no to je već neka druga priča. Sebični ciljevi redatelja i producenata se vrlo često razlikuju već u temeljima. Uglavnom, ukoliko Dramski program ustraje u ovoj praksi otvara se zrakoprazan prostor za sve dugometražne televizijske filmove, koji zbog svoje duljine ne spadaju na Dane filma, kao na festival kratkog i srednjeg metra, a zbog svog televizijskog podrijetla niti na festival dugometražnog filma u Puli. Slična je sudbina i posljednjeg dugometražnog  filma Dade Matanića ‘Volim te’, također proizvedenog u produkciji Dramskog programa HRT-a. Da li nam treba zaseban televizijski festival ili pak korekcija statuta postojećih festivala? Nisam pametan.

Zašto se Ministarstvo kulture ne uključi u projekt financirajući manji iznos za prebacivanje filma na 35mm vrpcu čime dobiva još jedan kino film koji bi autentičnim hrvatskim duhom zainteresirao mnoge selektore svjetskih festivala koji u zadnje vrijeme preferiraju manje kinematografije?!

Pravno gledano, potpisom ugovora za režiju filma s HRT-om sva sam autorska prava filma predao toj kući i ‘Trešeta’ je u potpunosti njihovo vlasništvo, dakle mogu s filmom raditi što žele ili što ne žele. Pavo i ja smo si uzeli moralno pravo (koje nam televizija sasvim sigurno neće priznati) da se pri Ministarstvu kulture raspitamo postoji li načelan interes za naš film i dobili smo pozitivan odgovor, međutim Ministarstvo ne može uzeti nešto što nije njihovo, niti Pavo i ja možemo nuditi nešto što nije naše vlasništvo. Dakle, sve dok netko s televizije ne ponudi film Ministarstvu kulture, od cijele priče ništa. Osobno bih bio sretan da Ministarstvo financira bar prebacivanje filma na filmsku vrpcu, kako bismo ga mogli slati na festivale, jer vjerujem da ‘Trešeta’ ima upravo onaj profil egzotičnosti i autentičnosti koji je trenutno vani prilično tražen.

Koliko je hrvatskoj kinematografiji potreban Institut za film koji bi zastupao interese filmskih djelatnika tako da se zasigurno ne bi događale kontradiktornosti kao što su se dogodile ‘Trešeti’ za koju si se ugovorom obavezao na prikazivanja samo na televizijskim ekranima da bi doživio premijeru na velikom platnu gdje zasigurno besprijekorno funkcionira i kao kino-film?!

Filmski institut ili neka slična krovna filmska institucija u svakom bi  slučaju bila od vitalnog značaja za svaku pa tako i hrvatsku kinematografiju, međutim iako su do sada postojale razne slične inicijative, čini se da svaka od njih zapne kada se stigne do razine gdje bi se u priču aktivno trebalo uključiti i vladajuće strukture, u ovom slučaju Ministarstvo kulture. Što se tiče ‘mog pristanka na isključivo televizijsko emitiranje filma’ u njemu zapravo nema ništa sporno. Televizijski filmovi su odavno poznata i priznata filmska kategorija i njihovo je mjesto, kao što im samo ime kaže - na televiziji. Međutim, u maloj kinematografiji kao što je naša, ukoliko se zalomi poneki TV film koji uspije nadrasti okvire televizije (ja si umišljam da je ‘Trešeta’ jedan od takvih naslova - možda sam potpuno u krivu - prosudite sami), trebalo bi mu pružiti šansu da se okuša i na velikom platnu. Ne treba zaboraviti da su neki od najboljih hrvatskih filmova inicijalno nastali upravo kao proizvodi Dramskog programa HRT-a, na što bi HRT kao producent trebao biti više nego ponosan. Da nabrojim samo neke: ‘Kako je počeo rat na momo otoku’, ‘Blagajnica hoće ići na more’, ‘Da mi je biti morski pas’, ‘Oprosti za kung-fu’, itd. Ponekad je linija koja dijeli tv film od kino filma prilično tanka i teško odrediva, tim više što se u Hrvatskoj obje vrste filmova snimaju u sličnim uvjetima i rade ih gotovo isti ljudi. Razlika je zapravo ‘samo’ u količini novca koji je u njih utrošen. Riječ je zapravo o estetskoj kategoriji.

Možeš li nam navesti još neko razočarenje ovim nesigurnim poslom stvaratelja filmskih iluzija?

Ono što publika ne razumije (a nije nikakvo opravdanje, naravno) jest činjenica da svaki redatelj, bio nekome na kraju njegov film dobar ili loš, u svoje djelo uvijek unese maksimum svog znanja, dobre volje, (ne)talenta, pameti i svega ostalog... rad na filmu je suviše naporan, dugotrajan i stresan posao da bi netko u njega ulazio s rečenicom: ’Ej, stari! Snimit ću takvo sranje, kakvo još nitko nije vidio...!’ Svi mi dajemo svoj maksimum (najbolji i najgori među nama). I kad na kraju nakon svih porođajnih muka film konačno izađe na svjetlo dana, doslovce svako loše mišljenje (ne nužno samo kritičarsko) razočarava i boli. Zamislite da hodate ulicom sa svojom petogodišnjom kćerkicom koju vodite za ruku i naletite na jednog poznanika. Zastanete. On ljubopitivim pogledom odmjeri dijete i s izrazom iskrenog, nimalo zlonamjernog užasa na licu, kaže: ‘Jebote, što ti je ružna mala! Čuj, nemoj se ljutit, al' stvarno...je l'  takva na tebe il' na ženu...?!’ Koliko god njegovo opažanje možda bilo potpunosti točno i objektivno, dobijete neodoljiv poriv da stisnete šaku i razvalite ga svom snagom posred ‘face’. Naravno, bitna razlika između djeteta i filma je u tome što je vaše dijete vaša privatna stvar, dok je film javno dobro snimljeno novcem poreznih obveznika, no emocija je ista. Svaki autor koji kaže da ga loše kritike ne pogađaju laže k'o pas.

Pripremaš li kakav novi dokumentarni ili igrani projekt?

Na aktualni fond Ministarstva predao sam scenarij za dugometražni igrani film koji je napisala glumica Mirta Zečević, a koji se na suptilan način obračunava s nečim što je poznato kao jet set u Hrvata, a za HRT sam nedavno u suradnji s Ljiljanom Šišmanović dovršio osmodijelni dokumentarni serijal ‘Narodna medicina’ koji se bavi onime što je danas alternativna medicina, a nekada se primjenjivalo u narodu kada na ovim prostorima još nije bilo liječnika. Četvrta epizoda tog serijala također se može vidjeti na Danima u kategoriji namjenskog filma. Još čekamo termine za njeno prikazivanje na HRT-u.

Porazgovarao: Silvio Mirošničenko

‘TREŠETA’:

Na malom, umirućem dalmatinskom otoku među nekolicinom stanovnika žive i četvorica prijatelja koji gotovo svake večeri kartaju trešet, drevnu kartašku igru kojom kojom Dalmatinci uglavnom ubijaju sumorne zimske dane kad se turist ni teleskopom ne može pronaći. Kad jedan od njih četvorice umre, preostala trojica očajnički pokušavaju pronaći četvrtog za igru, pa tako nastoje pridobiti mjesnog svećenika, seoskog redikula, Zagrepčana koji je na otok došao kupiti vikendicu, lokalnog policajca...Kroz njihovu potragu počinju se isprepletati sudbine malobrojnih stanovnika otoka, te otkrivati njihove duboko zakopane tajne...

Uloge: Josip Genda, Žarko Potočnjak, Siniša Brajčić, Trpimir Jurkić, Bruna Bebić-Tudor, Marinko Prga, Ksenija Prohaska, Čedo Martinić, Milan Štrljić, Elvis Bošnjak, Ivica Vidović, Lina Blažević, Josip Zovko, Siniša Popović, Lenko Blažević, Zdenko Karuza

Naslovna fotografija - Scenarist i ko-redatelj Pavo Marinković, redatelj Dražen Žarković i skripterica Mare Kosor. U pozadini je tonski snimatelj Toni Jurković.