INTERVIEW / Tanja Golić

Kao što smo vas izvijestili, najveće iznenađenje utoračke igrane sekcije DHF-a priredila je Tanja Golić, riječka profesorica likovne umjetnosti i studentica na ADU svojim igranim filmom 'Nije da znam nego je to tako'. U međuvremenu je Tanja dobila i nagradu na najbolju režiju istog filma, ali i filma 'Čekajte, čekajte' kojim je konkurirala u dokumentarnoj kategoriji.

Rođena 1973. u Rijeci, gdje je i započela umjetničko djelovanje, a nakon niza godina bavljenja grafikom, video radovima i instalacijama ('More'; 1996, 'Ultrazvuk'; 1998, 'Zemlja čudesa'; 1999, 'Lakoća postojanja'; 2001.) upisuje ADU u Zagrebu, smjer filmska režija. Dani hrvatskog filma 2003. donose joj plaketu Jelena Rajković za kratki film 'Luna', priču o mladiću kojeg ostavlja djevojka, a na ZgDox-u 2006. predstavila se dokumentarnim filmom 'Čekajte, čekajte' kojem prikazuje borbu vlastite bake i obitelji s Alzheimerovom bolešću.

Umjetničko djelovanje ste započeli kroz grafike i video art, i to u apstraktnim sferama. Da li mislite da možete više toga izreći u dokumentarnoj ili igranoj formi nego što ste mogli kroz video radove?

Ne radi se tu o 'više reći' ili 'manje reći', nego se radi o drugačijem načinu na koji govorimo. Film mi kao medij bolje odgovara jer sam se počela njime baviti relativno kasno, negdje na pragu tridesetih. Kako pokušavam shvatiti funkcioniranje svijeta, tako mi bavljenje filmom omogućava neke druge načine viđenja, probavljanja i prezentacije stvarnosti.

O kakvim pomacima u viđenju je riječ?

Kroz film na neki drugačiji način počnem shvaćati život. Kad sam radila s apstraktnim stvarima; grafikom i videoinstalacijama, onda sam puno apstraktniije osjećala život. Više sam doživljavala ljude na nekoj razini energija i nagona, nisam se bavila mentalnim sklopovima. Otkad sam počela raditi na filmu zrijem u tom mediju i paralelno s tim drugačije doživljavam stvari oko sebe. Odmak s apstrakcije ka naraciji me usmjerio na mentalne sklopove kojima sam i prije bila okružena, ali nisam percipirala kolike su to šablone. A pošto smo scenarij za film 'Nije da znam nego je to tako' radili zajedno, glumci Rakan Rushaidat, Darija Lorenci i ja, do nekih stvari smo dolazili kroz interakciju. Shvatila sam da ustvari svi reagiramo po nekom refleksu isto, svi izgovaramo te neke iste rečenice, od 'kako si' – 'dobro sam' do tih mehanizama obrane, napada...

Kako je izgledalo raditi scenarij u troje i koliko je trajalo snimanje?

To je izgledalo tako da smo se nas troje nalazili, ja bih donijela nekoliko ideja za scene u kojima se dvoje ljudi koji su u vezi često nalaze. O tim scenama smo najprije razgovarali, a zatim su njih dvoje to pokušali odigrati. Sve sam snimala na diktafon i kod kuće analizirala. Scenu po scenu došli smo do scenarija filma. Cijeli proces je trajao jedno mjesec i pol do dva, pa smo se pripremali oko tjedan dana u stanu u kojem smo snimali. Ovo je u stvari produkcijska vježba, tako da je producent Damir Krasnov s filmom položio ispit na ADU.

U filmu secirate jednu burnu bračnu svađu koja se rasplamsava u trenutku kad protagonisti moraju otići u posjet prijateljima s djecom, a i u kratkom filmu 'Luna' za kojeg ste nagrađeni nagradom za najdebitanta 2003. na DHFu ste se bavili posljedicama prekida veze. Što vas pokreće, odakle taj interes za svađe, prekide, puknuća?

Od svih prijatelja, poznanika, kava i slučajnih prolaznika. Nakon jedno mjesec dana počeli su se svađati susjedi, dečko i cura. U stvari je kod njih bilo obrnuto nego u našem filmu, on je bio onako glasan i ekspresivan, a cura se nije čula. Nikad ih nisam upoznala, čak niti vidjela. Znam da su na kraju prekinuli.

O čemu je zapravo riječ u filmu? Bračnoj krizi, jednoj od mnogih rasprava unutar jedne veze, ili je stvar puno šira i odnosi se na pukotine u komunikaciji općenito?

Odnosi se na širu tematiku komunkacijskih problema i šumova općenito tj. načina na koje funkcioniramo mi ljudi, mi smo pokušali koncentrirati u jednoj sceni i u real timeu, Muž i Žena su u stvari jedan prosječni bračni par i čini mi se da je uspjelo jer su se mnogi u situaciji i likovima prepoznali, što nam je i bio cilj. Inače, mislim da bi se takav scenarij mogao razviti u bilo kojem drugom odnosu između dvoje ljudi, mama - kćer, tata - sin, prijatelji...

Radnju ste smjestili u kuhinju. Je li kuhinja vječno mjesto obiteljskih svađa?

Kad smo počeli raditi scenarij, paralelno sam počela raditi sa scenografkinjom. Stan u kojem smo snimali ima kružni tlocrt, prostor omogućava dinamiku scene, tako da oni igraju kružno, što je u stvari prostorna preslika onog što se događa. To su one svakodnevne svađe kojima nikad kraja. To je način na koji oni žive, jer ni jedan ni drugi ne žele odstupati od onog kako funkcioniraju, misle da je ovaj drugi u krivu i imaju očekivanja o tome kako bi se taj drugi trebao ponašati. Očekuju da se taj drugi promijeni. 'Kod mene je sve logično, a kod njega nije sve logično', tako oni funkcioniraju, a tako i puno ljudi funkcionira.

Bračni par se žestoko svađa, padaju neke doista 'grube' riječi, no na kraju ipak odlaze zajedno. Je li to sretan ili nesretan kraj?

Evo, to je jedan od razloga zbog kojeg mene sve to zanima, a to je način na koji naš mozak funkcionira. U našim glavama stvari funkcioniraju na principu dualizma. Da ili ne, sretno ili nesretno, malo ili puno. Sve je podijeljeno na dva, i onda imamo potrebu smještati stvari što bliže tim krajnostima jer smo inače izgubljeni. Nemam pojma da li je to što oni ipak odlaze na tu proslavu sretan ili nesretan kraj. Ono što ja smatram je da su oni otišli u goste kao da se ništa nije dogodilo. Onda su se vratili doma i ponovno će ići u goste, ne bih htjela definirati da li je to sretno ili nesretno. To sve je veliki kaos, kao i jezik općenito, mogućnosti su nebrojene, kako biramo što ćemo reći, a što prešutiti, kako ja mogu znati što ćete vi sad iz ovog intervjua izvuć. Ta potreba da se napravi neki mehanizam u svemu tome je utočište, a utočišta su najčešće zamke. Ljudi se sami ukalupljuju u svoja utočišta, a još kad se dvoje ljudi nađe, onda ne znaš u kojem smjeru ići, jer cijelo vrijeme štitiš sebe, a u biti nisi ni sam siguran da li si radiš dobro ili si štetiš.

Što slijedi? Kakvi su planovi za budućnost?

Sad kad sam napravila jednu scenu, sad ću napraviti još par scena koje će biti povezane pa će to biti malo duži film, ali bilo mi je bitno da napravim jednu scenu i da jednu takvu situaciju između dvoje ljudi uspijem predočiti kroz strukturu i ritam u filmskom mediju. I dalje se mislim baviti odnosima i vezama, ali naravno, šireći suradnju, znanje i iskustvo na filmu.

Popričala Petra Hofbauer