Sundance se istopio

'Primer' je film sa ultra malim budžetom (jedva 7 tisuća dolara) o dva tipa koji izume stroj za putovanje kroz vrijeme. Stroj promijeni njihove živote, a velika nagrada žirija za taj film možda izmijeni život redatelju Shaneu Carruthu. Njegov uspjeh ostavio ga je potpuno bez riječi, ali se uspio zahvaliti svojim roditeljima koji su mu dozvolili da razmješta namještaj po njihovoj dnevnoj sobi i u njoj snimi svoj film.

U kategoriji dokumentarnog filma nagrađen je film 'DIG!' koji prati rivalstvo između članova dva rock benda. 'DIG!' je na neki način tipičan pobjednik Sundancea koji je bio potpuno nepoznat prije festivala, a onda je u deset dana osvajao sve više i više publike. Redateljica Ondi Timoner je film snimala sedam godina i većinom ga sama financirala.

Dobitnici su proglašeni u subotu navečer, kako bi njihovi filmovi još jednom mogli biti prikazani posljednji dan festivala, u nedjelju. U konkurenciji za veliku nagradu žirija bilo je ukupno 16 drama i 16 dokumentaraca, kao i prošlih godina, a dodijeljene su i nagrade publike.

Publika je za najbolju proglasila dramu na španjolskom jeziku 'Maria Full of Grace', redatelja Joshue Marstona. Film prikazuje malo poznatu stranu trgovanja drogom u Južnoj Americi. Ovaj put se ne radi o bogatim krijumčarima koji avionima transportiraju drogu u SAD, nego o siromašnoj ženi koja u svom tijelu krijumčari manje količine kokaina. Redatelj Joshua Marston oslikao je grozomornu ekonomsku situaciju koja tjera mlade žene da gutaju paketiće s drogom i tako riskiraju svoje živote kako bi zaradile novac.

'Born Into Brothels' je dokumentarac koji se najviše svidio publici, u kojem fotografkinja Zana Briski (koja je i režirala film uz Rossa Kauffmana) pokušava pomoći djeci prostitutki iz Calcutte da se upišu u školu.

Prestižnu nagradu za režiju dobila je Debra Granik za 'Down to the Bone', mučnu priču iz predgrađa o majci koja se bori s ovisnošću o kokainu. Vera Farmiga je za tu ulogu nagrađena specijalnom nagradom žirija. U kategoriji dokumentarnog filma najboljim je proglašen redatelj Morgan Spurlock koji se trideset dana prežderavao u McDonaldsu kako bi snimio dokumentarac o negativnim utjecajima fast fooda na zdravlje, 'Super Sized Me'.

Nagradu kinematografa dobio je sumoran psihološki triler redateljice Nancy Schreiber 'November' u kojem Courteney Cox glumi ženu koja se teško suočava s ubojstvom svog dečka. Također, istu nagradu dobio je i dokumentarac Fearne Pearlstein 'Imelda' o životu bivše prve dame Filipina poznate po svojoj maniji za cipelama.

Larry Gross je dobio nagradu za najbolji scenarij i to za dramu 'We Don't Live Here Anymore' o dva para koji se zapletu u preljubu što uzdrma njihove brakove.

Sundance također ima kategoriju za filmove snimljene izvan SAD-a, ali ona nije otišla daleko. Dobili su je kanadski filmovi 'Seducing Doctor Lewis' o gradiću u zabiti koji pokušava zaposliti doktora iz Montreala i 'The Corporation', dokumentarac koji portretira kompaniju kao socijalnu instituciju.

Za slobodu izražavanja nagrađen je korejski dokumentarac 'Repatriation' koji istražuje postupanje sa suradnicima sjevernokorejskog komunističkog režima u demokratskoj Južnoj Koreji.

Specijalnom nagradom žirija nagrađene su drama redtelja Rodneya Evansa 'Brother to Brother' o tamnoputim homoseksualnim umjetnicima i dokumentarac 'Farmingville' Catherine Tambini i Carlosa Sandovala o susretu kultura imigranata na njujorkškom Long Islandu.

Nagradu za najjbolji kratki film podijelili su 'When the Storm Came' redateljice Shilpi Gupta i 'Gowanus, Brooklyn' redatelja Ryana Flecka. Britanski film 'Tomo' redatelja Paula Catlinga osvojio je nagradu međunarodnog žirija za kratki film.

Sundance je vodeći festival nezavisnog filma i mnogi od dobitnika će privući pažnju kinodistributera i žirija ostalih filmskih festivala ove godine. No, svake se godine ovo događanje suočava sa sve većim kritiziranjem njegovih organizatora. Najviše im se zamjera da popuštaju pred pritiskom javnosti koja zahtijeva sve više holivudskih zvijezda na festivalu i da dozvoljavaju velikim filmskim korporacijama da ipak vode glavnu riječ, ne obazirući se na mlade i nove umjetnike zbog kojih je festival i utemeljen.

Najčešća meta kritike je najistaknutija ličnost festivala Robert Redford. Na njega se posebno okomio Peter Biskind u svojoj knjizi 'Down and Dirty Pictures', a možda ga je to i nagnalo da ove godine objavi kako će se odsad više posvećivati svom prvotnom poslu, glumi i režiji te da je došlo vrijeme da festival vode neki mlađi ljudi.

Živi bili pa vidjeli. Dogodine!