Filmski Queer: Izvještaj

Filmska porcija 5. Queer Zagreba podastrijela je pred nastranosti žedne oči balkansku filmsku riznicu spolno-rodnih i inih identiteta u 6 filmova. Proširenu verziju balkanskih filmskih nastranosti detaljno je elaborirao filmski kritičar, selektor i sporedni junak jednog od filmova Nenad Polimac u sklopu predavanja 'Gay motivi u kinematografiji bivše Jugoslavije i u regiji'. Kako ne bismo ponavljali ono što je već zapisano, ono o čemu je Polimac pripovijedao na predavanju u srijedu, provjerite ovdje.

Kao lagano zagrijavanje za najteže, četvrtačke nastranosti, poslužila su dva 'queer lighta' - 'Ćao, inspektore' Zorana Čalića i Jelićev 'Bubašinter'. Light kažemo zato jer se u oba homoseksualnost pojavljuje kao podloga na kojoj izrastaju brčine, držanje i govor 'pravih' muškaraca, onakvih mačo Bata za kojima je svojedobno slinila Lepa Brena. Prvi funkcionira kao cross dressing komedija u stilu šeprtljavog inspektora Clouseaua u kojoj se milicajac (Bata Životinja) infiltrira u terorističku gej skupinu ne bi li raskrinkao njihovu tajnu Operaciju Vazelin. Drugi pak tematizira homoseksualnost tek metaforički, a prati mladića koji, na užas svoga oca - mačo pekara (legendarni Bata Stojković) nikako da profunkcionira kao 'normalan' muškarac.

Krema Queera stigla je u četvrtak s 'Dupetom od mramora'/NASLOVNA/ Želimira Žilnika. 'Dupe', film koji je 1995., donio redatelju berlinskog Teddya pripovijeda o dvije tranđe prostitutke u poslijeratnoj apokalipsi Beograda, jedna od njih – Merlinka dočekuje svog Džonija - ratnika koji pati od PTSP-a i kronične opsjednutosti oružjem i ratovanjem, a njena koleginica dvometrašica i nimfomanka Sanela koja ipak ima nešto više uspjeha kod muškaraca, očajnički se pokušava udati. Merlinka, premda olinjala prostitutka i transvestit (što je stavlja u dosta nezavidnu poziciju) funkcionira u toj priči kao moralno superioran i najdopadljiviji lik koji za razliku od ostalih – izgubljenih u ratnom, seksualnom i tranzicijskom paklu ima još neku, koliku-toliku svijest o sebi i događajima oko sebe. Fascinantan film realiziran u nezavisnoj produkciji i s ekipom neprofesionalnih, ali briljantnih glumaca koji, kako smo čuli od srpskih kolega na Queeru nisu imali ništa više sreće od svojih fikcionalnih alter ega: Vjeran Miladinović (Merlinka) je podlegla ozljedama nakon što je brutalno pretučena na beogradskoj štajgi, Milja Milenković (Sanela) je nedugo nakon što film snimljen oboljela od AIDS-a, a ni Nenada Rackovića (Džoni), kažu, nije zadesila ništa svjetlija budućnost.

Film koji je najavljivan kao slabiji od 'Finih mrtvih djevojaka', ali jači od rumunjskog 'Bolestan od ljubavi' Tudora Giurgiua – 'Diši duboko' Dragana Marinkovića – potvrdio je tek prvu od dviju najavnih konstatacija uglavnom se zadržavši na polju plošne prezentacije lipstick lezbijstva po modelu – nježna crvenokosa i krhka tamnokosa uživaju u uzajamnim draškanjima (oba se filma naslanjaju na stereotip u stilu ugasle pop senzacije Tatu), tako da Matanićeve 'Fine mrtve' ostaju daleko najbolji film proizveden na temu tretmana lezbijstva na ovim prostorima. Intermezzima između filmova u šumi tuškanačkoj rulala je gorespomenuta balkanska Madonna Fahreta Jahić-Živojinović, čija je muzika i ikonografija neizostavni element svakog boljeg queer partija, a zatim je glazba utihnula, a na tuškanačku je binu kročio 'hrvatski Ed Wood', Jakov Sedlar koji je došao predstaviti svoj film.

Nakon premijere na Puli 2002. Polimac je Sedlarovom 'Sjećanju na Georgiju' udijelio vrlo lošu kritiku da bi ga sad, 5 godina kasnije nazvao kultnim filmom par excellence, čime se redatelj pohvalio malobrojnoj tuškanačkoj publici. Sedlar je ovo 'konačno prepoznavanje' kod publike, ali i Polimca zahvalio božjoj providnosti, tako da su u istoj prostoriji u samo deset minuta križane 'duge noge za igranje', 'božji prst', pitanje hrvatstva i tretman homoseksualnosti u društvu. Sedlarovo igrano zlodjelo, 'perverzni kammerspiel' s ključem (bez brave) pripovijeda o ostarjelom glumcu Dadi Telebuhu (igra ga odlični i kazališno preglumljeni Boris Miholjević), transvestitu, polimorfno perverznom osobenjaku koji 'izvisi' na Novu godinu kod svog mladog ljubavnika Iveka Stračevića koji ga nogira radi mladog gej pastuha Polimca. Natopljen alkoholom i lijekovima, ovaj zove mnoge javne ustanove, između ostalog stupa u kontakt s 2 pijana šofera hitne pomoći (Mile Jergović i Jurica Pavičić) koji ga otpile. Zadnja šansa pojavljuje se u vidu časne sestre s SOS telefona – igra ju Almira Osmanović koja dolazi da ga smiri. No, oni se zapričaju, ona otkrije da je zapravo balerina, uskoro pred njim ogoli dušu i guzove u nekom sexy plesu, te njih dvoje jedno u drugom otkriju srodne duše. No, tek što su se 'izliječili' otkrivši svoju polovicu naranče, shvate da su otac i kći. Sve je to upakirano u aranžman popraćen dokumentarnim snimkama iz balerininog života (stvarne snimke nastupa A. Osmanović) i B. Miholjevića koji, kad se uzmu u obzir ruže koje se tu i tamo pojavljuju u kadru izgleda kao treš dizajniran omot bombonijere 'Simpatija'.

No na stranu Sedlarovo tretiranje gledatelja kao polu/potpuno imbecilnog (primjerice lik transvestita Miholjevića uvodi se dugim kadriranjem njegovih grubih nogu u samostojećim najlonkama, pa kamera klizi do debelo napudranog afektiranog lica, preko niza falusnih figurica; soljenke i paprenke u obliku penisa, držača za papir – penisa, i razglednica s golim – opet penisima, kao da ni to nije dosta – finale čini krupni plan magazina El Honcho kad bi gledatelj konačno trebao shvatiti da je ovaj peder. Na stranu to, film je okarakteriziran kao posjednik onog trešerskog 'je ne sais quoi', te kao takav našao svoje mjesto pod 'drugačijim' suncem, pod kojim će Sedlar nesumnjivo nastaviti operirati punom parom do neke 2079.

Za kraj je ostavljena hrvatska premijera filma koji se tematski ne susreće s drugima iz iste grupe - 'Buđenje iz mrtvih' Miše Radivojevića. Redatelj je došao pozdraviti publiku sretan što se njegova noćna mora – gledalište s puno ljudi nije ostvarila. I rekao 'Hvala što ste došli u tako malom broju', naglasivši pritom važnost pravljenja autorskog filma kojeg je oduvijek pratila malobrojna publika. Radivojevićeva mračna drama događa se početkom bombardiranja Beograda,1999. godine, ali paralelna priča prati događaje i u još jednom srpskom gradiću. Četrdesetogodišnji Miki, neostvareni pisac i razočarani docent na Katedri za umjetnost, obeshrabreni demokrat i otpušteni kolumnist tiražnih dnevnih novina izlazi iz vlastitog groba i ulazi u vlastiti život. Obilazi svoju obitelj u Beogradu, starog, na smrt bolesnog oca u malom gradu u kome je rođen, prijatelje, ljubav iz mladosti, i kroz kontakte i priču s njima oslobađa i njih i sebe, vlastitih iluzija.