INTERVIEW: Istvan Szabo

Motovunskim brdom filmova ove godine predsjedava poznati mađarski redatelj Istvan Szabo. Szabina filmografija broji 30ak filmova, nekoliko filmskih nagrada, mnoštvo kritičkih priznanja, ali i neke mračne tajne u biografiji. Naime, prošle je godine otkriveno da je za vrijeme studija Szabo radio kao informant koji je Mefistofelesima na vlasti morao prijavljivati svoje kolege. O svemu tome već smo ranije pisali, a cijela je stvar bacila novo svjetlo na velik broj njegovih filmova, od kojih se dio njih bavi upravo pitanjem odgovornosti umjetnika u represivnim režimima.

Film kao psihoterapija ili kao iskupljenje, pitanje je sad. No, Szabo nevoljko razgovara o tome razdoblju svoje prošlosti, a jednako nevoljko daje intervjue. Sa Szabom kratko popričasmo i prije nego li je festival otvoren, i to redom o pristojnim stvarima. Držasmo se onog prokušanog – bolje vrabac u rucu nego golub na grani. Iako ni ona 'tko ne riskira, taj ne profitira' nije za odbaciti. No, tu ćemo iskoristiti drugom prilikom.

Već ste predsjedali velikim svjetskim festivalima poput onih u Berlinu i u Cannesu, na kojima ste osvojili brojne nagrade. Sada ste predsjednik žirija na MFF-u koji je u usporedbi s njima puno manji.

Ali je i jako ugodan.

Znači, sviđa Vam se ovdje?

Da. Sviđa mi se atmosfera koju mladi ljudi daju festivalu. Sviđa mi se kamp u podnožju brda, to što ima mnogo studenata koji ga posjećuju, sam smještaj grada, hrana i kafići... A moram priznati da je i kava ovdje jako dobra.

Osim što ste nagrade dodjeljivali, na festivalima ste nerijetko nagrade i primali. Nagrađeni ste u Cannesu i Berlinu, za 'Mephista' ste osvojili i Oscara, a 1996. osvojili ste i Pulitzerovu nagradu.

Tako je. Napravio sam televizijski program za 'proslavu' stotog rođendana filma koji se prikazivao godinu dana, a govorio je o povijesti filma i kina.

A kada biste morali izdvojiti neku nagradu kao najvažniju, koju biste izdvojili?

Sve su nagrade jednako važne. One bude interes i poručuju ljudima: 'Dođite i pogledajte ovaj film!' Festivali i nagrade upravo su zato važni jer skreću pozornost na redatelje, a filmovima pribavljaju publiku.

Tijekom vašeg dugogodišnjeg rada, imali ste priliku raditi s brojnim glumcima, europskim i američkim. Klaus Maria Brandauer, Rachel Weisz, Ralph Fiennes, Harvey Keitel. Postoji li razlika u radu s njima?

Američki su glumci drugačiji. Pripremaju se drugačije i njihova je međusobna interakcija također drugačija. No, u takvim slučajevima treba biti otvoren jer se i iz njihova načina rada može mnogo toga naučiti. Do sada je ta suradnja bila obostrana. Amerikanci su se pokazali voljnima da surađuju sa mnom, a ja sam bio sretan da mogu raditi s njima.

Gledajući vaše filmove poput 'Mephista', 'Pukovnika Redla', 'Taking Sides' i nedavnog 'Being Julia', može se primijetiti da se kroz njih provlači nekoliko motiva: likovi umjetnika, motiv kazališta, proces igranja uloga te odnos između umjetnosti i odgovornosti. Zašto birate baš takve teme i motive?

Sviđa mi se kako je Shakespeare jednom nazvao kazalište ogledalom u kojem se ogleda situacija u zemlji. Zato mi se sviđa kazalište kao primjer, a život umjetnika zanimljiv je jer su oni senzibilniji. S druge strane, naš život u srednjoj Europi, i pri tome ne mislim samo na Mađarsku nego i na vašu zemlju, u 20. je stoljeću bio pod velikim utjecajem politike i ideologije. U svačijem su se životu događale velike promjene zbog politike.

U filmovima često obrađujete moralno dvoznačne situacije i likove, a iza njih se nerijetko krije i politička poruka. Mislite li da se filmom može nešto konkretno promijeniti?

Ne mislim da film može promijeniti povijest, ali vjerujem da tako možeš utjecati na ljude i pomoći im kako se ne bi osjećali tako 'samima'.

I na kraju, kakvi su Vam planovi za budućnost? Pripremate li kakav film?

Nadam se da ću uskoro snimiti film, no ne bih još pričao o tome.