Hush Hush...

1. Do vašeg angažmana u Splitu došlo je nakon gostovanja 'Svecenikove djece' na Marulicevim danima. Režirali ste u Moskvi i Gavranovu dramu Muž moje žene... otkud vaš interes za hrvatsku dramu?

1. interes za hrvatsku dramu pojavio se kod mene slučajno. Dali su mi pročitati komad Mate Matišića ‘Svećenikova djeca’ u prijevodu  . Oni koji su ga čitali prije mene razumjeli su da nije prosječan. Ali kako je to moguće postaviti na pozornicu nitko nije razumio. Ja sam pročitao komad i zaljubio se u njega. U njemu se nalazi snažan, veseo, čovjek koji je na vrlo složena pitanja postojanja odnosa boga i ćovjeka, religioznost unutarnju i vanjsku, Božju mislot i Božju kaznu, - gledao je s takove neočekivane strane, tako bezazleno i mudro, shvatio sam, komuniciranje s ovim autorom donijeti će mi puno radosti. Tako se i dogodilo, predstava je ispala dobra. na premijeru je doputovao Mate Matišić, donio je sa sobom dašak Jadrana, duh istine i iskrenosti, On kao dijete radovao se uspjehu predstave u Moskvi. I ja i glumci bili smo očarani veličinom njegove ličnosti. shvatio sam da je hrvatska drama na uzlaznoj putanji, treba je pratiti.
Komediju Mire Gavrana ‘Muž moje žene’ meni je predložio postaviti producent Leonid Roberman. mene je prenerazila količini oštroumnih šala na 1cm2 teksta. Tekst se šarenio hrvatskom stvarnošću – Spli, zagreb, ekspresivnost Mediterana, a meni je sve to bilo poznato. Junaci gavrana sliče likovima sa slika hrvatskih slikara naive. Ali je njihov humor intelektualan. Nije kao kod matišića, ali količina energije, volje za životom, nije ni u Gavrana ništa manja. Ovi autori pravilo akumuliraju darežljivost, koju sunce u tako velikoj količini daruje Hrvatskoj, i pretvara ovu darežljivost u duševnu. Preko njihovih djela nemoguće je ne zavoljeti Hrvatsku, i ne postati njezin obožavatlje zauvijek.

2. Kada ste došli u Split niste, pretpostavljam, poznavali domace glumce. Kako ste napravili podjelu za predstavu?

2. Rasporedio sam uloge nakon upoznavanja s glumcima, a i nakon konzultacija s raznim ljudima. Naravno veliku ulogu u tako brzoj podjeli ima i intuicija. Mislim u konačnoj sumi, nije me iznevjerila.

3. Jeste li znali da ste vec drugi ruski redatelj na 'privremenom radu' u Hrvatskoj. Vaš kolega Vasilij Senjin u Zagrebackom je kazalištu mladih napravio dvije predstave. Je li to slucajnost ili hrvatska kazališta imaju neku reputaciju u Rusiji? Koliko zapravo znate o hrvatskom kazalištu?

3. Nedavno sam upoznao hrvatski teatar I zasad nezna o njemu puno. S vremena na vrijeme mene upoznaju s hrvatskim teatrom, autoritetima, pričaju mi o povijest teatra, upoznavaju me s prezimenima poznatih i istaknutih redatelja i glumaca. Ali to je sve slučajno i isprekidano. To što ja sam vidim na hrvatskoj pozornici, sliči mi situaciji u Rusiji. najčešće je to pretendenciozno i bez dubina. N emogu reći da u Rusiji postoji veliki interes ka hrvatskoj drami. Koliko mi je poznato hrvatsku dramu u rusiji trenutačno postavljam samo ja.

4. Upoznajte nas s trenutnom situacijom u ruskom kazalištu.... koji su glavni trendovi, estetike, redatelji...?

4. Situacija u Rusiji je dosta teška po pitanju teatra. Anatolij vasiljev je u emigraciji. Nekoliko starih majstora svoje profesije nastavljaju raditi kvalitetne predstave. To su Fomenko, Ljubimov, Trostjarecki. U ostalim teatrima raste društveno-bulevarska umjetnost. Postoje pokušaji kod određenih redatelja raditi nešto ne za publiku i novce. Ali kod jednih nedostaje umijeće, a kod drugih pokrovitelji. Teatrima upravljaju uglavnom netalentirani ljudi. Ili oni koji su ga izgubili. Osnovna estetaka pravca su tri:
a) teatar Vasiljeva – s njegovom težnjom ka mitu i  misteriji
b) Teatar Fomenko i njegovi sljedbenici. taj pravac možemo nazvati ‘svijetli psihologizam’
c) teatar Dodima i Gimkasa  - mračan, tmuran psihologizam koji meni uopće ne leži. Sav ostali teatar je bulevarski, iako ima još, naravno, nijansi puno. U Moskvi je više od 200 teatara i svi oni pokušavaju biti različiti, ali to kod njih ne uspijeva. Iz plejade mladih redatelja meni se sviđa Igor Luko (on je isto iz škole Vasiljeva) i ponekad M. Karbanskih (iz škole Fomenko). Dobro radi na ruskoj pozornici i bugarski redatelj Morfov. Još volim predstave Dimitrija Krilova. On je pravi umjetnik, sam smišlja i radi dramske predstave.

5.  Zašto baš Ćelava pjevačica?

5. Volim Ćelavu pjevačicu. Smatram je genijalnom, jednom od nekolicine drama 20.-og stoljeća. Zato sam je i predložio rukovodstvu, u pkaetu s još ostalih deset drama. Oni su izabrali nju. Ni ja ne žalim.

6. Kako ste, sada na kraju posla, zadovoljni predstavom?

6. Ja nikada nisam zadovoljan do kraja. Vidim koliko bi još na mnogim mjestima moglo biti bolje. Ne može se sve napraviti u dva mjeseca. Ali nešto nam je pošlo za rukom, bar ja tako mislim.