Higijenom i disciplinom do filmskog Olimpa

Osam kratkih filmova ovog cijenjenog i intrigantnog modernog redatelja iz razdoblja od 1970. do 1982., možda nikad ne bi privukli mnogo pažnje pa niti bili prepoznati kao mini remek djela da njihov autor nije u godinama koje su uslijedile snimio poduži niz briljantnih dugometražnih ostvarenja i približio nam tako cijelu jednu opskurnu, ali vrlo živu i zanimljivu kinematografiju.

Kiarostami je karijeru komercijalnog umjetnika počeo još šezdesetih, dizajnirajući plakate, TV reklame i odjavne špice filmova. Bilo mu je tridesetak godina kada se počeo baviti filmom. Njegovi jednostavni, ali produhovljeni rani radovi, producirani su od strane iranske državne organizacije Kanun (iza tog imena dolazi i dodatak Centar za Intelektualni Razvoj Djece i Mladeži) koju je osnovala šehova supruga. Njihova namjena je prvenstveno edukativna, a Kiarostami je, kombinirajući eksperimenatalnost i dječačku razigranost, razvio posebnu vrstu pedagoškog filma i duboko utjecao na iransku kinematografiju.

To su naravno dječji filmovi, ali uvijek sa dubokim podkontekstom. Tako su posljednja dva, ‘Close-up’ iz 1990. (kojim je Kiarostami postao zanimljiv zapadnoj publici i koji uopće nema dječjih likova) i ‘And Life Goes On’ iz 1992., u svijetu distribuirani kao art ostvarenja.

Kiarostamijev prvi film, ‘Bread and Alley’ (1970), prikazuje malog dječaka koji s kruhom treba proći pored neugodnog psa. Cijeli film je koreografski izveden na jazz verziju 'Obla-di, Obla-da' Beatlesa. Ostali filmovi, poput:

* ‘Breaktime’ iz 1972. (koji prati dječaka na povratku iz škole nakon što je izbačen zbog razbijanja prozora)

* ‘Two Solutions for One Problem’ iz 1975. (priča o svađi dva dječaka, jednom zanimljivo opisan kao film Laurela i Hardya kojeg režira Robert Bresson)

* ‘So Can I’ iz iste godine.(u kojiem djeca imitiraju pokrete koje vide) i

* ‘Orderly or Disorderly’ iz 1981.(koji uspoređuje ponašanje na autobusnoj stanici i školi),
su većinom smješeni u školsko okružje i malo su klasičnija didaktička ostvarenja. Stilski najnezanimljiviji je ‘Toothache’ iz 1980., jednostavan filmić koji objašnjava djeci kako i zašto bi trebali četkati zube.

Kiarostami je u tako uskom tematskom i stilskom okviru koristio animaciju (u ‘So Can I’),  apstrakciju (u ‘The Colours’ iz 1976.), repetitivnost ili humor u razmatranju društvenih pitanja (kao u filmovima ‘Orderly or Disorderly’, ‘The Chorus’ iz 1982. i ‘Two Solutions for One Problem’). Već se u ovim filmovima vidi da je Kiarostami jedan od onih autora (poput Chrisa Markera, Premingera ili Tarkovskog) koji se ne boji dugim kadrovima ostavljati otvorena pitanja.

Kiarostami je danas jedan od vizualno najdojmljivijh autora koji u svojim filmovima izaziva konvencije i iznosi duboko humanu filozofiju. Kao i u svojim kratkim radovima, još uvijek koristi varljivu jednostavnost kako bi obradio kompleksna pitanja, inspiraciju i teme crpi iz svakodnevnog života, a svoje glumce potiče na improvizaciju.