Gerila gerla - Vanessa Beecroft

Zamislite gomilu prekrasnih jednako (polu)odjevenih žena kako satima nepomično stoje izložene u galeriji, ili konkretnije, zamislite 21 manekenku zasađenu u firentinskom stakleniku! Upravo je takva slika česta pojava na performansima Vanesse Beecroft, talijanske umjetnice koja živi u New Yorku, a čiji je glavi umjetnički materijal žensko tijelo i sve što se njime može reći.

Žive, nepomične identične ženske statue (čitaj: bez osobnosti) uvijek su ujedinjene i brandirane (jednakim perikama, puloverima, cipelama Helmuta Langa) te postavljene u središte pozornosti u kojem poziraju pozivajući gledatelje da promisle o svojoj društveno-voajerskoj ulozi, što Vanessa dodatno pojačava bilježeći svaki event kao pravi modni fotograf.

Svoje performanse/hepeninge, koji su zapravo puno bliži klasičnom slikarstvu u potrazi za savršenom kompozicijom nego live akciji, Vanessa snima videokamerom ili fotografira, a može se reći da joj je u posljednje vrijeme drag i teatralno stiliziran pristup (ženskim ali i muškim) aktovima koje odijeva u, primjerice, mornarske uniforme, kao što je to učinila s 30 mornara koji su satima stajali u svojim ceremonijalnim odjelcima geometrijski postavljeni prema činu i zaslugama.

No, njezina je osnovna preokupacija ipak analiziranje ženskog identiteta, a radovi koji iz toga proizlaze nalaze se negdje između fotki Helmuta Newtona i stvaranja vojske jednakih domina koje, neobično, više ostavljaju dojam otuđenosti nego erotike, kao što uostalom ostavlja i dojam svakog kvalitetnijeg pogleda iza modne piste, popločenim raznim naredbama i pravilima: smiješi se, budi zavodljiva, itd.

Njezina je karijera počela izlaganjem vlastita dnevnika (1993.) u jednoj milanskoj galeriji, u kojem je veoma detaljno i opsesivno opisala svoje hranidbene navike povezane s anoreksijom, a sama je izabrala i publiku koja se uglavnom sastojala od žena koje je srela na ulici. Naravno, odmah ih je uniformirala i načinila sličnima sebi te ih ostavila da šetkaju galerijom, a to je na kraju, nakon što su sludile posjetitelje, rezultiralo učinkom koji ostavljaju teatar apsurda i feministički performansi iz 70-ih zajedno.

Od tog modela nije odustala, nego ga je samo nadograđivala novim elementima, primjerice, već je na drugom performansu (logičnoga podnaziva VB2) stavila crvene perike na tri djevojke, obula im crvene štikle, zamolila ih da šute, da ne gledaju posjetitelje i da se minimalno kreću kako bi ostavljale dojam portreta, što je bilo dovoljno da se stil iz performansa nađe na coveru prestižnog art časopisa 'Purple Prose' i lansira Vanessu Beecroft u zvjezdanu orbitu.

Svoj je 35 performans u slavnom Guggenheimu začinila s 20 djevojaka u visokim petama i Guccijevim badićima, a fotku je kasnije kupio i strastveni kolekcionar Leonardo DiCaprio (za što je iskeširao oko 35 tisuća dolara, khm), dok je na venecijanskom Biennalu izazvala blagi šok sličnim postavom samo što je djevojkama u potpunosti prekrila lice.

U svojim se jednokratnim akcijama nikada sama ne pojavljuje, a prijašnju je odjeću svojih modela danas zamijenila sa sve manje iste koju sada čine dizajnerski komadi. Kritizirajući pop-kulturnu opsesiju ljepotom, mladošću i modom, Vanessa kombinira improvizaciju i filmski jezik, poput kadriranja ili kostimiranja, a ponekad direktno referira na filmske situacije preuzete iz Fassbinderovih, Godardovih i Rossellinijevih filmova.

Primjerice, za performans koji je održala u Kölnu ('A Blond Dream') obukla je 30 žena u pulovere i plave perike, odvojila ih je od publike otvorenim pravokutnim kvadratom koji je služio kao filmski okvir te im je naredila da budu Edmund, protagonist Rossellinijeva filma 'Njemačka godine nulte'.

No, štogod mislili o njoj, ako vam koji tejp s njezinim performansom dođe pod ruke svakako ga podijelite s prijateljima, no prije toga čekirajte gomilu slika i njezin homepage. A ako vam se sve to čini dosadno i preestetizirano, a budi i stravičan osjećaj srama zbog gomile golih i samosvjesnih djevojaka koje vas ne žele ni pogledati, točno se osjećate kako Vanessa Beecroft to i želi.