Antonio Lauer aka Tomislav Gotovac - interview

Pred punom dvoranom SC-a, punijom nego za vrijeme jučerašnje projekcije igranih filmova DHF-a, u udarnom terminu od 21 sat su prikazana tri dokumentarca. Prvi je bio hommage uradak 'Cesar Franck – Wolf Vostell' Antonia Lauera, u 'Purgatoriju' se Zdravko Mustać pozabavio stočnim sajmom u Benkovcu, dok je u trećem, 'Sve 5!' Dana Budisavljević progovorila o problemima prostitucije i trgovine ženama. popričali smo sa svima njima.

Intervju s Antoniom Lauerom, mnogo poznatijim pod starim imenom Tomislav Gotovac, je pošto čovjek nema mobitel, dogovoren u prvom redu kina SC, dok je sjedao kako bi pogledao namjenske filmove i glazbene spotove. Intervju je na istom mjestu i započet.

Kako biste se opisali u dvije rečenice?
Kao čovjeka od skoro sedamdeset godina koji se trudi poživjeti još nekoliko.

Kad vas je puklo na avangardu?
Odjedanput sam shvatio da mi se film sviđa i da ima nešto još drugo, a ne ono što većina traži, a to je tupavi sadržaj, propagandu. Ja sam zaključio da su svi filmovi koji se prikazuju u kinima na televiziji propaganda. Samo, neki su rafinirani, a neki su goli. Uglavnom iza svega toga stoji u nekoj vrsti država, odnosno netko tko ima u tome interesa da ti to vidiš. A kako je filmski biznis uvijek bio relativno skup, to je mogla omogućiti jedino velika infrastruktura, državna, koja uloži lovu. A naročito kod nas, u vrijeme Titove države. A Tito je bio užasno pametan i obrazovan politički i kužio je da je film užasno važna stvar, da je to jedna od stvari koja najbolje prodire u široke mase. A tad kad je on došao na vlast, igrani film je stvarno bio moćan.Ja sam zureći u mračnim dvoranama u platno shvatio da me to životno interesira i da mi je to jedna od stvari bez koje ja više ne mogu. Film preko fotografske sličnosti sa životom ustvari služi stvarnošću. Međutim, to je stvarnost u onom umjetničkom smislu, to nije nikakva stvarnost, to je govno. Ti znaš da na platnu da tu nema pravoga života. Sabija se vrijeme i ističe se ono najvažnije. U igranom filmu, koji traje otprilike dva sata, se kombinira samo najvažnije, to nema veze s realnošću. To samo liči na realnost.

Zašto ste promijenili ime u Antonio G. Lauer?
Ja sam kršten 1937. u katoličkoj crkvi sv. Trojstva u Somboru kao Antonius Tomislav Gotovac. I onda je moj otac odredio da to bude Tomislav. Zato što se u tom imenu Antonisu sadrži i Ante i Toni i Tomislav i sve. Djevojačko prezime moje majke je Lauer, ona je somborska Njemica. Kako je ona najzaslužnija po mom mišljenu za sve što se od umjetnosti događalo u mojoj glavi, ja sam odlučio prošle godine da ću prekinuti sve i uzeti ime Antonio Lauer. A G je Gotovac. Radi se o tome da kad ideš mijenjati ime, moraš objasniti u općini zašto. Tvoje novo ime mora imati neke veze s onim starim. Tako sam ja ostavio G, al' ja se potpisujem samo s Antonio Lauer. Promijenio sam sve – pasoš, osobnu, dokumente u banci. I još ima jedna stvar. Ja sam upotrebljavao pseudonim mnogo prije, prije 30-40 godina koristio Antonius Lauer, a sad je to postalo stvarnost.

Zašto 'Cesar Franck i Wolf Vostell'?
Cesar Franck je bio veliki pariški orguljaš. On je improvizirao po krčmama pariškim ondašnju junk muziku. I kad bi se zasitio alkohola i kurvi, kad bi do guše zaglibio u govna, a to bi bilo u ranim jutarnjim satima, onda bi onako čist, kad je svu tu gadost izbacio, išao svoje stvari komponirat ili improvizirat Bacha. Ovo što ja radim u ovom filmu, ja u stvari pretpostavljam da se svađam s nekim. Jer netko tko je naštampao te plakatiće, netko ih je zalijepio jer očekuje neku korist. A ja ga hoću zajebat. Kako sam ja opsjednut germanskom pedanterijom, jer je moja mama čistokrvna Njemica, ja volim red. A ovo me nervira, tako da je to jedna moja vrlo intimna stvar. Ima jedan komičar filmski, Jacques Tati. U svojim filmovima uvijek ima neke sekvence u kojima on nešto sređuje, a u stvari zajebe. Ima još jedna zajednička stvar s Tatijem. On nikad u svojim filmovima nije progovorio. Prema tome pretpostavljam da je imao nekih problema s govorom, kao i ja. Najvažnija stvar je što je on je bio duboko uronjen u taj petparački život u Parizu. A ovo šta ovi lijepe te plakate, to je u stvari žlj život s kojim ja hoću doć u sukob. Wolf Vostell je od toga napravio čudo. On je išao na dekolaž, a ja tu u ovom filmu radim i to, tako da sam u stvari spojio misao na Cesar Francka i njegovu orguljašku muziku koju ja obožavam i na Vostella, koji je bio jedan od avangardnijih u pedesetim godinama, i u stvari radim esej.

Imate li neki novi projekt u planu?
Imam. Kad imaš toliko godina kao ja, onda uvijek misliš o novim stvarima, jer to nije moja profesija, to je moj život. Uvijek ima stvari o kojima misliš. Ne mogu reć' ništa konkretno, jer sve te ideje kad ih ekspliciraš, onda je gotovo. Jer to nije igrani film, nego nešto drugo.

Kažu da puno psujete? Je li psovka po vama način umjetničkog izražavanja?
Ne. Ja sam ti mucavac, ali imam mehanizam kontroliranja, Jednom mucavac, uvijek mucavac. Psovke su poštapalice koje mucavcu omogućavaju da ne zašteka. I to je ostalo tako iz mog prijašnjeg života. Šta ja tu mogu, ja sam samo jedan.

U tom trenutku u praznoj dvorani SC-a je počelo emitiranje nekog slovenskog filma, pa smo se odlučili povući u predvorje. Dok smo se kretali prema izlazu, projekcija je prekinuta, ali smo svejedno odlučili otići na pivu. I nastaviti razgovor.

Što volite popit?
Ja sam svoje popio. Volio sam viski, i to burbon. Jack Daniels. I volio sam pivu. Sad sam sveo maksimum na pola litre pive dnevno. Nikad nisam volio vino, a kad sam lokao pivo, onda sam lokao u enormnim količinama. I to me je prije pet godina skoro koštalo glave. Uređivao sam dvorište, vrt u Novakovoj 8a, i počeo sam lokati pivu ujutro. Valjda sam popio gajbu i pol. Izgubio sam svijest i ne sjećam se ničega. Ja sam pao sa tri i pol metra, puknula mi je baza lubanje i dobio sam potres mozga. Slučajno sam ostao živ, borili su se za moj život nekih tjedan dana. I uspjeli su me spasit, tj. spasio me onaj gore. Svevišnji je reko nećeš ti meni tako jeftino proći.

Tko je po vama najveća faca u filmu, a tko najveće govno?
Umrli su najveći. Umro je Branko Bauer, umro je Krešo Golik, umro je Oktavijan Miletić... To su moji, koje sam ja pratio cijeli svoj život. Sada ima nekoliko interesantnih mladih ljudi, ali oni su napravili tek 2-3 filma. A naprosto sam shvatio da oni nisu najgori jer su oni sami krivi, nego je to naprosto kontekst u kojem mi živimo, u jebenoj provincijalnoj sredini. Sve je ovo za kurac ako neće mladi ljudi moć dokazivati i pokazivati šta je. I tu je jedan od najvećih gadova Tonči Vrdoljak. Zato što je s ovim svojim zadnjim projektom zajebo najmanje deset mladih ljudi, kojima su s tim novcima oduzeli mogućnost da rade. Neću govorit o njemu kao režiseru jer to nije bitno. Bitno je da je on star, on ima preko sedam banki. I šta onda koji kurac čovjek ima pričati mladim ljudima? Ništa. Govno. Svake godina na filmskim akademijama u Zagrebu i Splitu završava između 15 i 20 mladih ljudi. To su cure i dečki kojima jedino država može pomoć. I zavise od ovih glupih ljudi koji procjenjuju. Mlad čovjek jednostavno mora napravit film, da se ustanovi jel on ima nekog talenta ili nema.

Popričao Tonči Rajić