Nima Splita do Splita!

Prva četiri festivalska dana u Splitu prolaze uobičajeno - ljudi još uvijek u nevjerici otkrivaju da se događa festival u njihovu gradu pa ipak sramežljivo počinju puniti dvorane, filmovi se uglavnom puštaju s DVD-a, a počesto i neki pokvareni devedeovski bag stopira projekciju te je odgodi za neki drugi dan... No, vjerne posjetitelje posljednjih nekoliko izdanja Split film festivala to i ne zabrinjava mnogo, pa sva šuškanja u projekcijskoj dvorani uglavnom dolaze od stranih posjetitelja ili pak zbunjenih članova žirija iz protestantskih ili miteleuropskih zemalja kojima splitski 'šarm' još ne sjeda baš najbolje.

Domaći takve pauze koriste za ugodno ćaskanje i pretresanje dnevnih događaja, ali i za komentiranje ponekog izgubljenog stranog autora (ima ih, kažu 30-ak), kojeg bi, e da je festivalskog kafića ili barem nekog centra u splitskom centru, upoznali i tijekom dana... Ipak, čini se da je i ovo deseto izdanje splitske filmske fešte programski donijelo mnogo zanimljivih filmskih ostvarenja, a ovisno o preferencijama, i kratka je konkurencija za sada ponudila oko 20-ak radova koji se uglavnom kreću u već poznatim parametrima za Split.

Radovi koji koketiraju s performansom i plesom, videoart, poneki igrani kratkiš, poneki animirani, ali i mnogo filmova koji su kvalitetom potpuno ispod kriterija SFF-a (pa bodu oči kao studentske vježbe usred projekcije starih majstora), standardna su splitska ponuda o kojoj baš i ne treba razbijati glavu. O pobjedniku će pak odlučiti tročlani žiri u pomalo neobičnom sastavu, jer se između prekaljenoga teoretičara Igora Španjola i nizozemskog videoartista Renéa Beekmana našao i Branko Ištvančić, autor 'Bunarmana' i 'Plašitelja kormorana', višestruko nagrađivanih dokumentaraca koji čini se jasno odaju autorovu žanrovsku preferenciju i smjer interesa.

Čini nam se tako da bi najbolji festivalski epitet za sada glasio 'polovično', ali ne u isključivo negativnom kontekstu, jer nakon tri kratke konkurecije do kraja ostaje još toliko, a moramo priznati da i samo pola radova zaslužuje malo konkretnije spominjanje (o polovičnoj organizaciji više ni riječi!). Prvi nam je dan za oko zapelo nekoliko radova, poput odličnoga filma sikspekovca Dariusza Krzeczeka neizgovorljiva imena 'Luukkaankangas - Updated, Revisited' koji vjerojatno ozbiljno konkurira za nagradu. Film o nadzoru prometa bez prometa, u kojem se bilježi mijenjanje same ceste i njezine vremenske metamorfoze, odlična je igra linija i sjena u kojoj se dobru ideju i izvedbu pohvale idu i na račun odmjerene duljine rada i ritma koji proizvodi.

Film 'Here After' 'rimovanog' Irca Paddyja Jolleya (naslovna) zanimljiva je studija napuštenoga stambenog prostora i predmeta koji su ostali iza bivših stanara koji tek sada, u osami, počinju svoj divlji i neobuzdani život. U igru predmeta, zidova i parketa uvlači se naravno i osjećaj neminovnoga propadanja, intenzivni osjećaj vremenitosti. Ipak, rad ne ostavlja u potpunosti zadovoljavajući dojam, jer teško nam se oteti impresiji da se poneke scene nisu slučajno omakle autoru, što nažalost vrijedi i za one loše i dobre, pa nam zato ne ulijeva neko povjerenje niti ostavlja dojam festivalskoga pobjednika.

Film Dietmara Brehma 'Echo Echo' koji je na programu trebao biti prvi dan, na kraju je svoju splitsku odiseju nesretno završio trećega dana, i to pretapajući se slikom i zvukom s festivalskom špicom. Bez obzira na takvu omašku zbog koje nikada nećemo saznati ima li taj found footage materijal i svoj doslijedni zvuk, čini nam se da je animirani 'Duplex' Gorana Trbuljaka ipak najbolji trećodnevni short.

Iako je publika gromoglasnim smijehom podržavala narko-lekciju Olivera Pietscha 'Tuned' u kojoj su se izredala sva nadrogirana filmska lica (od Vincenta Vege iz 'Pulp Fictiona', Lea di Capria iz 'Plaže' do opskurnih scena iz filmova Takashi Miikea, čiji je 'Izo' na SFF-u baj d vej odgođen do daljnjeg zbog tehničkih problema), ta se narko-moralka činila blijedim filmskim pokušajem i zato što se prije nje našao 'Prologus' odličnog Mađara Bele Tarra koji prikazuje tužni niz poniženih ljudi koji bez riječi čekaju u redu za malo hrane.

No, mnogo je još radova koje bismo mogli žestoko pokuditi ili pak pohvaliti uz koju dobru riječ o autorovoj blistavoj budućnosti (Jan Peters, primjerice, autor zanimljivog filmskog eseja na temu vremena, propadanja i sjećanja pod nazivom '13 ili 14' veoma zgodno intimistički pristupa temi, iako je dnevnička filmska forma umnogome dikutabilna), ali ne čini nam se da će to imalo promijeniti dojam koji ostavlja deseti splitski festival.

Premalo buke oko mnogočega, možda je dobar prijedlog za kakav medijski slogan, kad bi se o medijskim sloganima i reklamama uopće brinuo koji pojedinac iz festivalske direkcije...