Split ka Split - završija bez riči...

10. pa žensko!, glasila bi vjerojatno dalmatinska pošalica na račun ovogodišnjeg Split film festivala, koji je svoje jubilarno izdanje izveo doslovno inkognito, grintajući kako je splitska margina uzrok traljave medijske popraćenosti i sustavnoga ignoriranja genijalnoga programa.

Pod parolom – čekajmo da svijet prepozna naš doprinos kulturi i da svi mediji pohrle na izvor genijalnosti, mogao se možda organizirati neki festival početkom stoljeća, a očekivati da će medijski telefoni zvoniti sami u društvu u kojem je Big Brother ekipa, Supernova Multitalents (ili votever) te odbjegli general glavna preokupacija svih dnevnih i tjednih glasila, nije samo zastario koncept već i povelika bahatost organizatora.

O samoj se pak organizaciji nema što za reći, jer čini se da je prethodna teza uistinu glavni festivalski moto; samo da je dobrih filmova, pa već ćemo nekako, a prazne su dvorane uzrok osobne vendete zavađenih Splićana ili očajnih novinara koji su zaključili kako Alen, Saša ili Kedžo imaju zanimljivijih planova za ljetne ferije od neobičnog videoarta koji se prikazuje unutar Dioklecijanove vikendice.

Ipak, program 10. Split film festivala nije za ignoritati, pa smo se eto, kao i u uvodnim riječima, ipak odlučili zadnji nasmijati i ignorirati splitsko ignoriranje kako bismo vas barem obavijestili tko je ove godine odnio poznati palamidin rep, inače odličan rad Gorkija Žuvele napravljen za prvo splitsko izdanje. Takav dizajnerski domet nije ni blizu ovogodišnjeg dizajnera, venecijanskog bijenaliste Zlatana Dumanića, koji je katalog začinio katastrofalnom sličicom Marmontove, dok je festivalski plakat zamišljen kao sasvim eksperimentalna bijela mrlja s crnim crtama (possibly refleksija mora).

No, eto, kada smo već sve uspjeli pomalo iskritizirati, ne ostaje nam ništa drugo nego da pohvalimo program, posebno dugometražnih, ali i onaj kratkoga metra, koji je iako šarolik i nepovezan u tematske ili barem 'žanrovske' cjeline, opstavio ipak okej dojam. U kratkoj je selekciji glavnu nagradu ponio Nizozemac Martijn Veldhoen s radom '(why do I keep going) FORWARD', poetičnom refleksijom zapadnjačke kulture u kojem preispituje značenje evolucijskog i kulturalnog napretka.

Posebna priznanja u kratkometražnoj selekciji otišla su u Austriju i opet u Nizozemsku, i to našem dragom Dariuszu Krzeczeku za film ceste, 'Luukkaankangas - Updated, Revisited' i Pimu Zwieru za rad 'Roosje's Athleet 35133'.

Film Jona Josta 'Homecoming' najbolji je dugometražni, a Žiri udruženja filmskih kritičara FIPRESCI najboljim je proglasio rad iz programa Fokus 'Shahre ziba’ ('Predivan grad') iranskog redatelja Asghara Farhadija.

Posebnu je nagradu splitske smotre za sveukupni doprinos razvoju filma ponijela francuska redateljica Claire Denis, autorica odlične 'Čokolade' (1988) koja je za razliku od istoimene romantične drame s Juliette Binoche i Johnnyjem Deppom smještena u francusku kolonijalnu Afriku i ispričana iz perspektive 8-godišnjakinje Cecile Ducasse. Claire Denis se može pohvaliti da je u svojoj karijeri radila s mnogim hiperpoznatim redatljima, poput primjerice Wendersa (na 'Nebu nad Berlinom' i filmu 'Paris, Texas' asistentica redatelja i art direktor) i Jarmuscha (asistentica Jimu na filmu 'Down by Law').

Claire je tako s ponosom ponijela nagradu koju je prošle godine preuzela Brakhageova udovica za karijeru velikoga indie filmaša Stana, a analogno tome, i ovogodišnji nam je Split ostavio dojam dalmatinske udovice uvijene u crninu koja se zatvorila u kuću i nikako da nastavi ili počne normalan život. Nadajmo se da ćemo je već sljedeće godine naći kako ponosno i okićeno šeće splitskom rivom i koketira s novom generacijom eksperimentalnih i nezavisnih zaljubljenika.