Život je short!

Briga za shortovima najviše se već poslovično osjeća u razvijenim zapadnim zemljama koje mogu priuštiti svojim artistima mnogo novca za produkciju, organizacije glomaznih festivala i stipendije. No, ne treba se zavaravati da je ukus većine koja posjećuje filmske festivale mnogo kultiviraniji od domaćeg ukusa; naprotiv, radi se o čistom mejnstrimu čak i kada brojke daleko premašuju domaćih 5 nula izraženih u hrvatskim kunama.

Takvo stanje možemo zateći primjerice u Australiji u kojoj gigantski festival Tropfest posjećuje nekoliko stotina tisuća ljudi ili pak u tehno Japanu u kojem, primjerice, Short Shorts Film Festival dodjeljuje čak 60 000 dolara nagrađenima, a cijela se festivalska mašinerija po završetku seli iz grada u grad, prikazujući sve filmove u svim japanskim metropolama. Treba naravno spomenuti i povezivanje organizatora Kratkog kratkog festivala s EXPO-om, kojeg tijekom trajanja posjećuje čak 15 milijuna ljudi.

No, 7. festival kratkog metra dugog imena u čijem se glavnom programu našlo 90-ak radova iz cijeloga svijeta ipak ne donosi neka iznenađenja, osim onih izraženim u brojakama. Primjerice, čak dvije tisuće slavnih gostiju, filmaša, zvijezda, sponzora (plus publika) prisustvovalo je dodjeli nagrada, a svi nagrađeni radovi bit će, uz dugu turneju, ponovno prikazani i u tokijskom Metropolitan muzeju fotografije.

Kada bismo barem djelić te ogromne kratkometražne mašinerije jednog festa (ne zaboravimo, ima ih još barem 30!) prenijeli u domaći dekor u kojem se svako malo netko pobuni zbog previše festivala u 'regiji', slika samo bi izgledala otprilike ovako – 400 000 kuna fond za nagrade, 2 000 uzvanika na zatvaranju festivala plus ostala nezvjezdana publika, posebna nagrada od 200 000 kuna mladom filmašu za njegov sljedeći film, par oskarovaca i dobitnika poneke druge važne nagrade u žiriju, turneja filmova po barem 5 većih hrvatskih gradova, povezivanje s jednom od najvećih svjetskih izložbi na kojoj bi se prikazivali radovi na određenu temu (npr. mudrost prirode) i izravna nominacija za oskarovsku nominaciju.

Veliku nagradu Short Shorts Film Festivala uz nagradu za najkratki u međunarodnoj konkurenciji odnio je 10-minutni francuski film 'Rien de grave' (Nothing Serious) Renauda Philippsa, komedija o čovjeku koji preko mobitela pomaže avionu da sleti na pistu. U međunarodnoj je konkurenciji posebnu nagradu žirija osvojio islandski rad koji je već pomalo i prošetao svijetom, pa i osvojio poneku nagradu. 17-minutni 'The Last Farm', Runara Runarssona skicira tešku priču o farmeru koji se jedno jutro budi u krevetu pokraj svoje supruge koja je umrla tijekom noći.

Najbolji azijski kratkiš ipak čini se ima potencijala ne biti zaboravljen dok si rekao nekoliko minuta; film 'Amal' (naslovna), kanadsko-indijskog redatelja Richiea Mehte, dokumentaristaička je razglednica New Delhija u kojem Amal provodi svoje dane vozeći različite ljude u motoriziranoj rikši (klik za nekoliko epizoda iz filma). Uz spomenuti kratkiš, Mehta se prošle godine zabavljao i režiranjem 20-munitnog SF-a 'System of Units', filma o matriksoidnoj budućnosti u kojoj su ljubav, sreću i umjetnost zamijenile virtualne vrijednosti.

Od Japanaca smo ipak više očekivali, a kako se čini da oni vrlo često diktiraju trendove, možda je i kvalitetni mejnstrim bolji od nemaštovitih eksperimentalaca ili animacija kakve se počesto produciraju u domaćem nam okruženju, često nabrijanom iznad vlastitih mogućnosti na slavnu hrvatsku filmsku avangardu 60-ih i 70-ih godina, koja je ipak zaljuljala stvari više od svih sedam dosadašnjih bogatih Short Shorts izdanja. 

popis svih pobjednika