15. DHF, eksperimentalni film

Eksperimentalni hrvatski film prošle se godine, s nemalim brojem problema, pokušao vremenski ravnopravno uključiti u borbu za minutažu na DHF-u, pa je u dva i nešto sata trajanja i ne htijući otkrio svu problematiku vezanu uz taj žanr. Ove se godine, pod ravnateljskom palicom selektora Vlade Zrnića, takve egzibicije nisu isprobavale, a rezultat: dva-tri slomljena ega, 75 minuta trajanja i relativno zakružena selekcija koja puca na heterogenost scene.

Naravno, ako je općenita politika Dana da se ne zna tko pije, a tko plaća, onda i tih nekoliko tihih 'ego ispada' nemaju negativnu konotaciju kao inače te se autori mogu s punim pravom pitati zašto je baš eksperimentalni selektor odradio posao po svojoj 'savjesti'. Tu se onda otvara dobrodošla pukotina za kritičare koji se mogu oduševiti ili ne ponuđenim programom. Devet filmova, odabranih kao hajlajts prošlogodišnje produkcije, devet je mikrožanrovskih smjerova eksperimenta, koji upućuju na sasvim različito propitivanje mogućnosti odabranog medija.

Veteran Ivan Faktor pozabavio se intimističkim doživljajem tijela i svoje nutrine. Minimalistički u izrazu, Faktor u svom radu 'Autoportret' dopušta kameri, ali i gledatelju da svjedoči njegovim unutarnjim stanjima, fiziologiji i šumovima tijela. Iako načelno zanimljiv, 'Autoportret' boluje od 'proizvoljna trajanja' jer Faktor u svojoj 9-minutnoj priči ne poantira ili barem ritmički mijenja hod, pa takav rad može trajati u nedogled, sve dok ga sam autor ne zaustavi po nekom vlastitom, 'unutarnjem' ključu. 

Ðuro Gavran servirao nam je dopadljivu low-budget dosjetku koja se ove godine zavrtila i na RAF-u ('Staklena balerina'), a Marijan Crtalić svoju je foru gotovo nevjerojatno uspio prošvercati pokraj izbornika, pa je iz očekivanog mjesta - dokumentarističkog žanra - izmještena u ekperiment, što zasigurno nije najbolje rješenje za rad 'Gdje je nestalo 100 kuna'. Kamera iz ruke bilježi svađu oko 100 kuna, koje su netragom nestale iz kućnog budžeta, a iako se u više navrata čulo hihotanje iz publike, rad je na sličnom intimističkom tragu kao i Faktorov, skicirajući scenu koja je privatna, ali i javno prepoznatljiva i 'uobičajena'.

Svoju je privatnost kao temu svojega rada uzela i Sunčica Fradelić (prošlogodišnja najdebitantica Dana), bilježeći trošenje (slobodnog) vremena ispred kamere / ogledala i predstavljajući nam tako uobičajene stvari kao potencijalno umjetnički zanimljive. Performerski štih lagano je začinjen nepretencioznim zahvatima u sliku koji svaku radnju - poput običnog jedenja banane ili skidanja i nanošenja šminke - bilježi unatrag, stvarajući malu zbrku u redoslijedu pripovijedanja. 'Kućni teatar prikazuje' stilski je zgodan rad, jedino što su razne priče možda malo nespretno odijeljene spuštanjem i dizanjem kičastog animiranog zastora koji, iako funkcionalno štima, vizualno pomalo odskače od intimističkog i tihog tona filma.

Ostalih pet radova teško da se mogu stilski, tematski ili bilo kako drugačije povezati. Najizbrušeniji rad, u kojem se bez sumnje vidi potpuno promišljanje svakog kadra i zvuka Kneževićev je 'ReLocated' /naslovna/, ambijentalna freska mikroprostora koja se, prema Kneževićevu omiljenom receptu, koleba između figurativnosti i apstrakcije.

Sasvim je suprotan dojam ostavio Mezakov šporki i nedosljedan 'Dvije sobe, shuma Striborova', koji je možda već u naslovu zgodno naznačio da od šume nećemo vidjeti stabla. Eksplozija efekata, fascinacija 'Paikovim signalima,' kaotične scene koje se ponavljaju u besmislenom ritmu, put u Pariz, Al Qu'aida, prijatelji, žene koje masturbiraju - sve bi to vjerojatno bolje odgovaralo nekom zgodnom partiju kao podloga na zgodno čekičanje u mraku.

Slično tomu, samo mnogo više šminkerski obojeno, manje konfuzno, a stiski dopadljivije i smirenije, ponudila je Danijela G. Philipp čiji je 'Editorijal profila, mjesta i prostora' nastao u finskoj (!!!) produkciji. Na tom je tragu nastao i 'Abacus’ Helene Schultheis, koja se uz sav potencijal ovoga rada nespretno uhvatila za opća mjesta 'šminkerske eksperimentale' kakvu voli, primjerice, Onedotzero - tuneli, ispisivanje parola po ekranu, brzi montažni rezovi...

Rad koji nismo uspjeli povezati ni sa čim Dan Okijev je 'Zoogen' u kojem autor nespretno ispisuje mračnu budućnost genetskih mutacija životinja koje se spajaju u pravu zoološku noćnu moru. Ključni je problem i ovdje neizbrušenost rada, što sugerira na Okijevu preokupaciju da samo nabrzinu poantira i prenese nam poruku, ne mareći za potencijalne vizualne nezgrapnosti ili neplanirane situacije u kadru.

No, ovogodišnja eksperimentala pokazuje da se stvari itekako kreću unaprijed – briga za zvuk, kao ključni element uz sliku (posebice u ekperimentali), napokon je profunkcionirala, a uz koje dobrano brušenje priče, vizuala ili malo više promišljanja, a manje banaliziranja i prvoloptarenja, eksperimentala bi ponovno mogla postati žanrom koji na našim prostorima uživa status kakav nema u većini velikih europskih filmskih država.