RAF finale

Jeste li se ikada zapitali zašto su junakinje horor filmova uvijek djevice? Filmska teoretičarka Carol J. Clover ponudila je provokativno tumačenje, uočavajući kako su u hororima muški likovi ili ružni i poremećeni ubojice ili pak sporedni likovi koji jako brzo poginu, dok je junakinja ona koja ostane živa kako bi se na kraju suočila s ubojicom. Nož, sjekiru ili motornu pilu bi striček Freud protumačio kao falusne simbole, a Clover kao prijetnju silovanjem. Junakinja na kraju ostaje djevica upravo zato što se s njom poistovjećuje gledatelj/muškarac – te tako iživljava svoju homoerotsku fantaziju.

A kakve to sad veze ima s RAF-om? Pa, kao što je ranije primijećeno, `gay-pastorale` i `muška prijateljstva` bili su vrlo učestali na ovogodišnjoj Reviji amaterskog filma, bilo da je riječ o zezanciji na temu ili pak golim pimpekima – koji su bili brojniji nego obnažene ženske grudi. Zapravo, jedini film u kojem je žena bila izložena voajerskom oku kamere bio je `Glad`, čiji junak pase oči na toples djevojkama na plaži, no umjesto da se posluži starim galebarskim običajima našega Jadrana, ovaj odlazi u obližnji supermarket gdje kupuje pureća prsa – koja mu posluže kao `američka pita`. Na jadranski način.

Doista, u RAF-formuli slashera, dečki su preuzeli ulogu tradicionalno rezerviranu za žene, pa su oni bili ti koje su proganjali ubojica sa sjekirom (u istoimenom filmu Ivice Peteka) ili pak neznaci iz mraka, oboružani kuhinjskim nožem u stilu Carpenterova `Halloweena` (`Alone` Kirila Maksimoskog). Uzmu li se u obzir i sprdačine tipa `Brokeneck Mountain` zagrebačke skupine Hrabrih dabara, može se zaključiti kako trud naših queer organizacija ipak nije jednak sizifovskom, iako je i jedini pokušaj ostvarenja muške romanse u `Tek kada...` Marka Trbušića i Ivana Jurateka završio kao i susret tajanstvenog motoriste i jedne od Chabrolovih `naivnih djevojaka` - neočekivanom smrću.

No, ne želimo vas odvesti na pogrešan zaključak kako je RAF postao zamjena za Queer. Daleko od toga. Na reviji su se mogli uočiti i drugi trendovi, kao već spomenuti horor filmovi u rasponu od zajebancije s estetikom trasha (već spomenuti `Ubojica sa sjekirom`, zatim `Srco čupač`, `Tata mutant` braće Pejić i `Dobar, loš i zombi` - zabavni šort o disko-zombijima alergičnima na pivo koji opsjedaju Kset) pa sve do psiho(seksualnih?) horora Tomislava Šilipetra na tragu Romana Polanskog (`Odvratnost`), koji se predstavio s tri filma: `Inside`, `Sane` i `Paw`. Borbu nestabilnog pojedinca s vlastitim demonima iz podsvijesti Šilipetar je dočarao gotovo eksperimentalnom uporabom zvuka i montaže. Iako se prečesto ponavlja (demonske face, nefunkcionalne snimke vlastitih nogu i stopala – wtf?) i shvaća se previše ozbiljno, oprostit ćemo mu i egotripičnost (nije ni prvi ni jedini) jer se zaista potrudio.

Ostale teme prisutne na RAF-u bile su nerijetko vezane uz parodiranje televizijskih emisija ili reklama, nekoliko ih je bilo povezano s motanjem i duvanjem (`Marina mota` i `Svi vole duvanje`), a bilo je i onih koji su se zezali na ozbiljan način. `Za sreću je potrebno petero` Vlade Gojuna i Deše Jelavića prikazuje skupinu prijatelja koji kartaju, a događaj je više-manje ispričan iz perspektive Kikija kojeg nikada ne vidimo, ali iz razgovora drugih likova saznajemo kako ima ozbiljnih fizičkih (i psihičkih) problema. Kako i ne bi, kada ekipa za stolom i nije baš normalna, a jadni se Kiki više doima kao njihov zarobljenik nego gost. Ideja je solidno realizirana i riječ je o jednom od boljih filmova na RAF-u, iako je cjelini falilo malo više kontrole.

Eksperimentalni i dokumentarni program bili su prilično slabi. Od srijede pa do subote, tek je zadnja večer ponudila film vrijedan spomena, a to je `Srce svijeta` Gordane Petrovčić i Jasmine Mehić, lijepo napisan, snimljen i montiran film o indijancima u Sierra Nevadi. `Mljetovanje` Tomislave Vereš odlikuje intimistički ugođaj, no isti se vrlo brzo iscrpi u svome predugom trajanju. Spomenimo još i cijeli niz doxova `Media without borders` iz susjedne nam Slovenije koji jedni drugima nalikuju kao jaje jajetu i svi su jednako dosadni.  

Najbolji filmovi eksperimentalnog programa našli su se u nekim drugim blokovima. Brazilski `Tree House` stvara začudnu atmosferu kolažiranim fotkama i crtežima, dok je bajkovita priča potisnuta u drugi plan. `Igra` Marka Trbušića opisuje san (kako saznajemo iz kataloga) koji ipak nalikuje na noćnu moru iz japanskih horora. U blok eksperimentale bile su smještene vrlo zabavne `Vještice` grupe autora, koje ipak spadaju u animirani film. Kategorija animiranog filma ponudila je `Proklete lisice` Sandre Malenice, satiričan i apsurdan kratkiš o lisicama koje, nakon što su se nauživale ljudskoga mesa u restoranu, bivaju uhapšene radi lezbijstva. `Vengeance a go go` Jože Bolonića je stop-animacijom dočaran svijet koji izgleda kao mix `Barbarelle` i Davida Lyncha.

Broj prijavljenih filmova za RAF svake godine raste, a ove ih je godine bilo 200tinjak. Oprema za snimanje danas je dostupnija nego ikad, a mobiteli, fotoaparati i ostala čuda moderne tehnike dokazala su da za snimanje filma nije neophodna klasična kamera. Zato nema sumnje da će se broj filmova dogodine i povećati. Nekoliko vrlo uspjelih filmova s ovogodišnje revije pokazuje kako je snimanje filma zapravo jednostavno ako imate dobru ekipu. Npr. jedino što razlikuje `Osvetu borova ubojica` od sličnih filmova jest nedostatak boljeg zvuka, no to se moglo riješiti i titlovanjem! Inače film posjeduje domišljato realizirane efekte, dobro je kadriran, a o urnebesnosti da i ne govorim. Neki od ranije spomenutih filmova odlikuje i zanimljiva ideja (`Za sreću je potrebno petero`), kao i jako dobra montaža i kamera (`Tek kada...`, `Srce svijeta`).

No, bilo je i onih filmova zbog kojih je amaterizam došao na zao glas, npr. `Pogled odozdola`, koji u svome pokušaju da prikaže stvarnost zagrebačkih ulica izgleda kao da ga je režirala skupina osvještenih srednjoškolaca, a bilo je i potpunih besmislica (`Microwave` Dušana Vugrineca, koji snima kako se šalica nečega grije u mikrovalnoj). S porastom prijavljenih filmova broj će ovakvih nedjela vjerojatno rasti, a iako je rafovsko pravilo da pušta sve prijavljene filmove pohvalno, trebalo bi misliti i na publiku koja RAF posjećuje, kao i na reputaciju samoga festivala.

Nitko ne želi ponavljati neugodna iskustva provedena u kinu, a takvih, ruku na srce, RAF nije bio pošteđen. To se odrazilo i na publici jer su dvorane i za vikend bile više prazne nego pune. Ideja da se prikažu amaterska ostvarenja neafirmiranih entuzijasta hvale je vrijedna, no ako se ovako nastavi, zanimat će samo autore tih filmova. I upravo zbog toga mislim da je (minimalne) kriterije ipak potrebno uvesti. Jer RAF je prvi festival na kojem jedine osobe koje plješću nakon završenih filmova plješću same sebi. A to ne bi trebalo biti tako.