FRKA, dan prvi

Prvo zato jer je FRKA ako ništa drugo urnebesno zabavna i valjda jedini festival na kojem usporedo s projekcijom filma uživo iz gledališta možete čuti 'cvebe' sa snimanja, a drugo zato jer bi i jedni drugi mogli na vrijeme prepoznati nadolazeće talente domaće kinematografije. Čak ni naši kolege po medijskom pokroviteljstvu nisu na ADU poslali novinara, dok se ukazanju nekoga od njihovih filmskih kritičara valjda doista bilo previše nadati.

Da stvar bude bolja, ako je već prezir prema domaćim filmskim poletarcima toliko uzeo maha, čovjek bi se ponadao da će novinare na ADU dovući barem studentarija najslavije europske filmske škole – praške FAMU. Ali jok. Umjesto toga za koju će vam godinu kad se dotični proslave, domaći filmski novinari nabijati grižnju savjesti podatkom da ste njihove prve radove mogli pogledati na FRCI. E pa u tu svrhu, samo da znate – nisu ni oni.

A evo što su/ste propustili:

FRKA je neslužbeno otvorena radovima studenata prve godine, točnije njihovom prvom filmskom vježbom koja se odaziva na ime 'Moj, moja, moje'. Osim što je sve prisutne šokirala činjenica da je pola prikazanih vježbi imalo, a pola nije – ton, glavni je dojam nakon pregleda te selekcije – kojeg vraga rade njihovi mentori?

Simpatije prisutnih pobrao je 'Moj dan', Hane Jušić, no navodno je najbolje ocjene na kolokviju zaradio nevjerojatno nezanimljivi i samoživi 'Mojih ruku trag', Irene Škorić. U ostatku rečene selekcije nešto režijskog nerva pokazao je Dario Lonjak, ozbiljnu količinu angažiranosti Matea Šarić i Igor Bezinović, a duhovitosti Igor Šeregi. No, ako nas pitate, ti radovi u tom stanju  - nisu baš za pokazivanje.

Nakon 'Moj, moja, mojih' vježbi studenata prve godine, slijedile su dokumentarne vježbe studenata ADU s temom 'Autobiografija'. Pa tako u kratkim filmićima trajanja između 5 i 10 minuta saznajemo koja je poveznica između Davida Kapca, He-Mana i Nindža Kornjača, tko je odgovoran za grafit 'Bitak je dobitak' na mostu nad Savom (neka se zna, Igor Bezinović i Udruga studenata filozofije), no i mnogo delikatnije i osjetljivije teme poput kako se je i zašto Matea Šarić oprostila od klavira, ili kako se teško, jednom i zauvijek, oprostiti od voljene osobe, u dokumentarcu Ivana Livakovića.

Nakon njih imali ste priliku pogledati mish-mash sadašnjih i bivših akademaca - u svom filmu Josip Vujčić ispituje temu vjernosti u vezi filmom 'Za naivne dječake', sličnim se detaljem, ali na drugačiji način bavi Ivana Škrabalo u 'Probi za rastanak',  Anja Maksić odlučuje ispripovijedati bajku u 'Tepisi ne lete',  Vinko Brešan u 'Imat ćemo bebu' želi riješiti problem buke u komunikacijskom kanalu, glavni lik filma 'Montaža' Ivone Juke iskače s tv ekrana u minsko polje, a 'Tri' Ivana Zadre crnohumorna  je anegdota o tom što se može s jednim nožem, jednom harmonikom i jednom bocom rakije.

I tu smo negdje stigli do službenog otvorenja, koje je, vjerovali ili ne, u potpunosti pripalo ženama. Odnosno ženama redateljicama i njihovim filmovima, čemu je pak prethodio podulji skeč čiji vam je sadržaj besmisleno prepričavati, ali recimo tek da je bio bolje kvalitete nego li većina naslova koje ove sezone možete pogledati u domaćim teatrima.

Elem, nakon rečene ceremonije u kojoj je se na 'tapeti' našao i sam dekan ADU prezauzet snimanjem sapunice 'Obični ljudi', na red su došle dame:

'Nije da znam nego je to tako', Tanje Golić, i prije prikazivanja bio je proglašavan favoritom. Film čija su najfascinatnija komponenta glumci  - Rakan Rushaidat i Darija Lorenci, impresionirao je sve koji nisu imali pojma da rečeni dvojac ima podulji 'staž' i u privatnom životu. Ostalima je pak ostalo pitanje bi li cijela stvar jednako uspjela – da nisu.

'Uputstvo za upotrebu' Une Radić, bio je svojevrsni šok za poznavatelje 'povijesti bolesti' zagrebačke ADU jer u osnovi kombinacija eksperimentalnog filma i mockumentarija, te interpretacija drame 'Žena-bomba' Ivane Sajko, sve u svemu prilično hrabro, iako neizbrušeno.

Od ostatka istog programa još ćemo samo navesti 'Zadnji dan u životu kućnog ljubimca', konačno diplomski film Jasne Zastavniković, koji uprkos jakoj glumačkoj ekipi (Anica Tomić, Nina Violić, Danko Ljuština, Ðorđe Kukuljica), te istom takvom scenaristu (Ivan Vidić), nije polučio značajniji rezultat.

Usljedio je tulum, koji vam također nema smisla prepričavati, ali neka vam bude žao ako ste isti propustili. No, ono što je, nažalost, i prije prvog FRKA dana bilo jasno, a njime se samo potvrdilo, sljedeća je činjenica:

Ako su dosad najslabiju kariku domaće kinematografije predstavljali scenaristi (u liku redatelja priučenih spomenutom zanatu), sad je već jasno da su ozbiljnu konkurenciju dobili u – školovanim producentima. Studenti prve godine produkcije u čijoj je ingerenciji FRKA, ne samo da svoj prvi profesionalni zadatak nisu bilu u stanju obaviti pristojno (što će reći dostaviti nam potpune cast-liste, fotografije i clipove filmova iz konkurencije), već su i na otvaranju naprasno odlučili zabraniti ulaz svima koji nisu imali pozivnicu, a da to prethodno nigdje nisu najavili. Svemoguću pozivnicu pak, ni mi kao medijski pokrovitelj nismo dobili, tako da pitaj Boga tko je. U slučaju Filmskog bilo je dostatno pozvati se na ozloglašeno ime glavne urednice, bivše studentice ADU i njezino dugogodišnje poznanstvo sa svemogućom portirkom Danicom, no Vrag će ga znati kako su prošli ostali znatiželjnici.

Gospodo (budući?) producenti, dajte se zbrojite! Vi ste tu zbog filmova, a ne oni zbog vas.