Filmovi Karpa Godine 1970-1972

Da se radilo o nesvakidašnjoj prilici, govorila je i činjenica da su publiku u skučenom MM Centru činili uglavnom cijenjeni hrvatski filmski djelatnici. Tako smo imali priliku vidjeti kako je Tom Gotovac, jedna od kultnh figura tuzemne urbane kulture (obilato spominjan i u 'Sretnom djetetu' Igora Mirkovića), na tipično svoj, zafrkantski način ukorio filmskog kritičara Nenada Polimca zbog kašnjenja na projekciju.

Prvi je prikazan 'Nedostaje mi Sonja Henie', snimljen 1972. godine, kolaž radova respektabilne grupe autora koji su za tu priliku napisali i snimili kratke filmove koje povezuju tri stvari u prostoru u kojem se radnja odvija i sam lik Sonje Henie, a limitirani su na trajanje do tri minute. 

Sonja Henie je legendarna norveška klizačica 30-ih godina koja se, nakon što je osvojila deset svjetskih klizačkih naslova (prvi sa 14 godina) i zlato na 3 Olimpijade, na kraju profesionalne klizačke karijere okrenula glumi i postala jedna od najvećih holivudskih zvijezda 30-ih i 40-ih godina (naravno, glumeći samo u filmovima s klizačkim koreografijama) i, kako je Godina objasnio, 'san snova' naših djedova.

Koliko je Godina cijenjen autor svjedoči i više nego respektabilna ekipa koja se okupila na snimanju ovog filma. Od Miloša Formana, kojeg ne treba posebno predstavljati i koji je svima poznat barem kao autor nagrađivanih klasika kao što su 'Amadeus' ili davno kanonizirani 'Let iznad kukavičjeg gnijezda', pa do Buck Henrya, glumca i scenariste mnogih poznatih i cijenjenih filmova, po čijem je scenariju snimljen i legendarni 'Diplomac' ili art film 'Čovjek koji je pao na Zemlju'.

Bogata Henryjeva filmografija uključuje npr. i uloge u Atmanovim filmovima 'Igrač' i 'Kratki rezovi'. Kao autori, još su navedeni i Tinto Brass, jedan od pionira europske softcore erotike, često uspoređivan s kultnim američkim trash autorom Russ Meyerom, Friederick Weisman, cijenjeni američki autor brojnih dokumentaraca u kojima se uglavnom bavi analizom modernog društva i nepravednosti koje ono stvara, i Paul Morrissey, redatelj i snimatelj većine filmova Andy Warhola (kao 'Flash', 'Trash' ili 'Heat'). Usput, Morrisey se pojavljuje i kao sudionik dekadentne varholovske zabave ovjekovječene u kultnom Schlesingerovom 'Ponoćnom kauboju'.

Od domaćih autora, osim Godine, sudjeluju i Dušan Makavejev, kultni jugoslavenski art autor filmova kao što su 'Nevinost bez zaštite' ili 'WR: Misterije Organizma, zatim redatelj, scenarist i novinar Puriša Ðorđević (pripadnik tzv. beogradske škole) i Bogdan Tirnarić. Prvo smo vidjeli kratki dokumentarac o snimanju filma, a jedna od zanimljivijih stvari je bila vidjeti kako se veliki Miloš Forman, za kojeg je Godina ispričao da je imao 'blagih' problema s pićem, ne odvaja od boce albanskog konjaka. Tako u sceni u kojoj imobiliziran i potpuno omotan zavojima leži u krevetu, jedna od bolnička cijevčica koja vodi do njegovih usta služi za dovođenje konjaka. 

Sam film 'Nedostaje mi Sonja Henie' traje dvanaest minuta, jako je dobro napravljan i montiran (dijelovi pojedinih filmova su ispremješani), u nekim momentima duhovit i poprilično neotrodoksan. Osjećaju se razlike u pristupu i nadahnuću redatelja, a tematizira se, u tako zatvorenoj formi, svašta; od otuđenosti ili poremećenosti međuljudskih odnosa pa do najobičnije zafrkancije. Svaki dio završava rečenicom 'Nedostaje mi Sonja Henie'.

Zatim smo vidjeli film 'O ljubavnim vještinama ili film sa 14441 kvadrata', jedinu kopiju (koju je autor sam sačuvao) zabranjenog i uništenog filma iz 1972. zbog kojeg je Karpo Godina umalo zatvoren. Godina je dobio odriješene ruke (kako kaže, 'dokument s ogromnim pečatom zbog kojeg su me se bojali generali') za snimanje kratkog filma o garnizonu jugoslavenske vojske u nekom selu u Makedoniji. U garnizonu je smješteno 3000 vojnika, a u neposrednoj blizini smještena je i tvornica u kojoj radi oko 3000 žena. Radnice i vojnici zbog društvenih razloga i malograđanskog svjetonazora baš nikad ne dolaze u kontakt.

Ovaj film, snimljen statičnom kamerom i praćen ironičnom glazbom ('Hiljade vojnika, hiljade žena, a dece nema...'), umalo je Godinu koštao zatvora zbog 'duboko subverzivnih elemenata'. Inače, Godina kaže da je svoj neograničen buđet iskoristio i za snimanje 100 tenkova i 10 aviona, koje je u postprodukciji izrezao koncentriravši se isključivo na ljude.

Slijedeći po redu, eksperimentalni film 'Gratinirani mozak Pupilije Ferkeverk' iz 1970., sniman sa grupom mladih slovenskih pjesnika, je rad koji je možda najviše ostario od prikazanih. Film je također zabranjen, ali ovaj put zbog mnogo prozaičnijeg razloga, naime, u jednom trenutku podržava se konzumiranje LSD-a.

Zadnji je prikazan vjerojatno najpoznatiji Godinin film iz tog razdoblja, 'Zdravi ljudi za razonodu', u kojem prikazuje Vojvodinu kao područje suživota raznih narodnosti i manjina. Godina se koncentrirao na portretiranje ljudi i na, u Vojvodini uobičajenu činjenicu, da pripadnici iste nacionalne skupine boje kuće istom bojom. Ponovo sniman statičnom kamerom i praćen ironičnom glazbom, film izgleda odlično i govori puno, a u podkontekstu otvara brojna pitanja. U prvom prikazivanju dočekan ovacijama, 'Zdravi ljudi za razonodu' je kasnije također zabranjen zbog toga što 'ispod lijepe vanjštine nosi najsubverzivniju poruku'.

Iz prikazanih filmova je vrlo jasno zašto je Karpo Godina ove godine bio predsjednik žirija na Danima Hrvatskog Filma, odnosno zašto je toliko cijenjen u filmskim krugovima. Prikazano pokazuje i koliko se u ono puno drugačije vrijeme, tako konzervativno po diktatu, snimalo dobrih, nekonvencionalnih, progresivnih i nadasve hrabrih filmova (pa i koliko je bolje tuzemna kinematografija kotirala u svjetskim okvirima). Ovako slobodni filmovi danas gotovo da ne bi mogli biti snimljeni, u društvu koje je očito konzervativnije duhom.