Maya Deren - mama modernog, nezavisnog filma

Rođena je 29. travnja 1917. kao Eleanora Derenkovskaya, u godini Ruske Revolucije, u Kijevu. Zbog bliskih političkih veza njezina oca s Trockym, u eri antisemitskih pogroma i burnih ekonomskih promjena, nekad vrlo imućna obitelj židovskog podrijetla, pripadnici kulturno intelektualne elite, prisiljena je napustiti svoj dom. 1922. utočište nalaze u Syracusi, New York, gdje otac psihijatar otvara novu praksu i službeno skraćuje obiteljsko prezime na Deren.

Od 1930., tada još Eleanora Deren, školuje se u Švicarskoj, u Ecole Internationale de Genève, gdje studira francusku, njemački i ruski. 1933. vraća se u SAD, gdje kroz studij novinarsta i književnosti (magistrirala je englesku književnost) polako počinje pokazivati interes za film. Kasnije je radila kao asistent brojnim piscima i izdavačima, usput pišući poeziju, eseje i baveći se fotografijom.

Od malog nasljedstva kupila je 16mm Bolex kameru i 1943. u Hollywoodu snimila, zajedno sa svojim drugim mužem, češkim redateljem Alexanderom Hackenschmiedom (kasnije Hamid), svoj prvi i najpoznatiji film, remek djelo 'Meshes of the Afternoon' (1943). Taj film, snimljen kamerom iz ruke, otvorio je vrata američkoj avangardi 40ih i 50ih, a danas je sigurno jedan od najanaliziranijih i najgledanijih eksperimentalnih filmova i jedno od najznačajnijih djela filmske avangarde. (naslovna fotografija).

Iako će Deren kasnije kritizirati i odbaciti nadrealizam, njezin 14-minutni debut jasno priziva eksperimentalne pristupe Jean Cocteaua, Salvador Dalija i Luisa Bunuela. 'Meshes of the Afternoon' sa svojom hipnotičkom montažom je briljanto promišljanje forme, sadržaja i tehnika koje su svoj utjecaj napravile i na film noir.

Eleanora Deren se vratila u New York 1943. i promijenila ime u Maya inspirirana budizmom i hinduizmom (Maya je ime Budine majke, a u Hindu mitoligiji oznaka ‘bunara iluzije’, stara riječ za vodu i ime božice magije). Njezin bliski društveni krug uključivao je Andre Bretona, Marcela Duchampa, Oscara Fischingera i Anaïs Nin, a utjecaji njezinog rada već su se pokazivali u djelima filmskih autora kao što su Willard Maas, Kenneth Anger, Stan Brakhage, Sidney Peterson, James Broughton i Gregory J. Markopoulos. Postala je neumorni promotor nezavisnog filma, njegove produkcije i distribucije i konstantno se bavila pisanjem i predavanjima.

U slijedećih nekoliko godina nastavila je snimati svoje 16mm filmove, od kojih su najpoznatiji nedovršeni 'Witch’s Cradle' iz 1943 (u suradnji s Marcelom Duchampom) o magičnim svojstvima predmeta čuvanih u Muzeju Moderne Umjetnosti Peggy Guggenheim; 'At Land' iz 1944., portret žene koja se uzdiže iz mora u niz društvenih kontakata (opet je to obrada središnje teme opusa Maye Deren - pitanje identiteta i različitosti, ženske psihe i seksualnosti) i 'Study in Choreography for Camera' iz 1945.

1946. dobila je nagradu Guggenheimove Zaklade za ‘kreativni rad na području kinematografije’, kao prvi filmski autor i prva žena koja je ikad dobila tu prestižnu nagradu. Godinu dana kasnije također je postala i prvi američki autor i prva žena koja je na festivalu u Cannesu dobila Grand Prix za neprofesijski film (za 'Meshes of the Afternoon'). Nakon godina prikazivanja njezinih filmova samo u sveučilišnim prostorima, 1946. sama je hrabro zakupila kino Provincetown Playhouse u Greenwich Villageu i organizirala vrlo uspješna prikazivanja svoja tri filma.

Između 1947. i 1955., provela je mnogo vremena na Haitiju snimajući tamošnje Voudoun rituale i plesove, kojima je oduvijek bila fascinirana. Hrpa tada snimljenog materijala objavljena je tek posthumno - 1977. pod naslovom 'Divine Horsemen: The Living Gods of Haiti' (za života Deren je objavila detaljnu etnografsku studiju Voudoun religije pod istim naslovom). Svoj posljednji film snimila je 1955., 'The Very Eye of Night', zbog svađe sa producentima prikazan u New Yorku tek 1959. Njezin treći suprug, 18 godina mlađi japanski muzičar Teijo Ito, radio je glazbene podloge za ta kasnija ostvarenja.

Maya Deren umrla je 13. listopada 1961, u dobi od 44 godine od moždanog udara, ostavivši mnoge svoje radove nedovršenima. Postoje brojne glasine o tome što je uzrokovalo udar; od Voodoo kletve koju je navukla na Haitiju u nekom ritualu, upotrebe ‘vitaminskih injekcija’ s amfetaminom u kombinaciji s pilulama za spavanje koje joj je davao tada popularni Max 'Doctor Feelgood' Jacobson, pa do opterećenosti dugotrajnim sudskim procesom oko nasljedstva svoga muža.

Međutim, njezina filmska vizija nastavila je utjecati na autore širom svijeta, od onih avangardnih do narativnih, a njezina se djela proučavaju u svim prestižnim filmskim školama. Smatra se prvim pravim ženskim autorom američkog filma, a njeni radovi pomicali su granice medija ne samo na području rodnih podjela, nego i na tematskim principima, jasno različitim od djela njezinih muških suvremenika. 

Etika i estetika Maye Deren ostala je jedan od kamena temeljaca modernog nezavisnog filma, što je možda najbolje opisao veliki Stan Brakhage jednostavnom rečenicom: ‘Ona nam je svima majka.’ Poznata je izjava Maye Deren kako filmski medij funkcinira na dvije osi; horizontalna, narativna os je ona koja se bavi radnjom i likovima, a vertikalna je ona zadužena za ton, ritam i dojam filma. 1985., Američki Filmski Institut ustanovio je Maya Deren Nagradu za nezavisne filmaše.

Dvd s njenim najpoznatijim radovima možete kupiti na mysticfireu i, naravno, amazonu.