Australac je odlučio da neće umrijeti

Jeste li čuli za Daniela Askilla? Ako je dogovor na sva pitanja niječan, predlažemo da pozornost posvetite dolje navedenom...

Daniel ima 27 godina, rođen je u Syndeyu, a put do slave počeo je u Londonu gdje su ga dalekovidni dizajnerski skauti iz agencije Williams pokupili prije nego dok si rekao keks. Do sada je u svoju uspješnu biografiju upisao mnoge projekte, a zanat je ispekao radeći web stranice za modnog dizajnera Alexandera McQueena, reklame za Dunhill, Ghost and Rochas i Panasonic (kojim su se predstavili na OI u Ateni) te glazbene spotove za Groove Terminator i Siu (Breathe Me).

Trenutno živi i radi u rodnom mu Sydneyu gdje je osnovao filmsko-dizajnerski kolektiv Collider koji, kako se šuška, veoma uspješno posluje s MTV-jem, Virginom i Warner Musicom. No, Askill se može pohvaliti i filmskim autorskim radom. Do sada je režirao mnogo kratkiša o kojima se doduše i ne priča puno (A Mystery in Three Parts, Screen Violence, Music to Die By Speed Thief), ali ono zbog čega su u zadnje vrjeme svi zapamtili njegovo ime jest jedanaestominutni film We Have Decided Not To Die.

Najava za taj uistinu jako dobar kratki rad, koju možete pročitati na svakoj drugoj web stranici, zvuči poput foršpana za kakav holivudski spektakl. A, kako se čini, u filmskoj industriji shortova izgleda da je upravo Askillovo čedo ekvivalent Titaniku ili barem Gladijatoru. Dakle, Mreža kaže: Tri rituala, tri figure, suvremeno putovanje u onostranost.

We Have Decided Not to Die preispituje mentalno stanje u kojem nema logike i u kojem je sve moguće; to je audiovizualna priča koja stvara svijet u kojem likovi plutaju u vremenu i prostoru. Hm... Može li ijedan film poželjeti najavu koja govori manje i koja ujedno odbija sve ljubitelje nepretenciozna izražavanja? Ako je odgovor i dalje niječan, znate što vam je činiti.

Dakle, Askillova je alegorijska filmčina sastavljena od tri dijela od kojih svaki donosi jedan dio priče o velikim filozofskim temama. Rođenje, nešto između i ponovno rođenje nazivi su koji krase ovaj mali triptih u kojem autor istražuje pomalo njuejdžovsku tezu o besmrtnosti ili reinkarnaciji, a ono što je u svemu tome veoma pop način je na koji Askill barata vizualnim dijelom svojega malog masterpiecea. 35-ica, gomila specijalnih efekata, animacija, posebno skladana glazba za film (što je napravio Askillov tata), kaskaderske scene, jako visok budžet (fotosonične kamere), sve su to stvari koje su od Askillova djela napravila audiovizualnu senzaciju, ali i pokrenule velike polemike u umjetničkom svijetu. Od usporedbi s Mathewom Barneyem do teza da takvu pretencioznost može iznjedriti samo suvremena površna pop kultura.

Pa iako je do sada pobijedio na oko 10-ak festivala, veliki se krah dogodio na najvećem od najvećih – u Clermond Ferrandu. Taj festival naime svake godine posjeti oko 6 tisuća ljudi, a njegova kategorija Lab Competition slovi kao najprestižnije mjesto na svijetu na kojem želite vidjeti svoj kratki film. Tijekom trajanja festivala tri protagonista filma We Have Decided Not To Die (brat Jordan, Kasia Werstak te Daniel Askill glavom i bradom) stekli su zvjezdani status te su nerijetko dijelili autograme pomahnitaloj publici željnoj umjetnosti.

No, žiri je sve to gledao iz prikrajka s ironičnim smiješkom i dodijelio nagradu filmu o srpskoj politici uz kratko objašnjenje da na art festivalu nije mjesto emtivijevskoj (po)etici površnosti (slično se dogodilo i na Split film festivalu). Askill se vjerojatno nije previše zabrinuo jer ga je u Ferrandu ipak nagradila publika, ali i mnogi ljubitelji upravo takve suvremene poetike, koja, kakva god bila, dobro ocrtava trenutno stanje u današnjoj prikazivačkoj industriji. Mora se priznati, ponekad je upravo neophodno pobjeći od svakodnevnih tema u filmski svijet blještavila i šljokica. 
 
službeni site