Znate li Ryana, Ryana Larkina?

Radi se o poznatom animatoru Chrisu Landrethu čiji novi 14-minutni animirani film 'Ryan' portretira još poznatijeg i neobičnijeg kanadskog animatora, umjetnika i kipara, Ryana Larkina koji trenutno živi kao prosjak na ulicama Montreala. Slažu se svi da se radi o pravom remek-djelu CG i 3D animacije kojom se Chris koristi na sasvim osebujan način, radeći u poznatom softveru Mayi.

Kombinacija karakterne animacije i dokumentaristički pristup (cijeli se film temelji na audio zapisu razgovora između Chrisa i Ryana i ljudi koji ga poznaju) kojim se uspostavlja narativna priča, smjestila je Ryana na pijedestal današnje eksperimentalne animacije. Nagrade na Annecyju, Cannesu, SIGGRAPH-u i Ars Electronici i više su nego dovoljne kako bismo Ryana proglasili malim remek-djelom suvremene animacijske produkcije po kojoj je Kanada oduvijek i bila poznata.

Autor Chris Landreth i sam ima veoma zanimljivu biografiju koju će možda uskoro ispričati neki drugi animator, no do tada se mi nudimo to učiniti. Chris se, naime, počeo baviti animacijom tek u 30-im godinama svoga života, nakon što je inženjersku karijeru poželio zamijeniti nečim kreativnijim, iliti, spletom neobičnih okolnosti. Prije desetak godina se pridružio kompjutorskoj grafičkoj firmi Alias u kojoj je testirao animacijske softvere, a to je naposljetku rezultiralo i produkcijom nekoliko njegovih kratkih radova, uključujući 'the end' ('95.') i 'Bingo' ('98.) koji su odlično prošli na svjetskoj festivalskoj sceni.

Spomenimo samo kako je 'the end' dobio čak i nominaciju za Oscara u kategoriji za najbolji kratki animirani film. No, Chris kaže da mu je u Ryanu prije svega bilo važno ispričati snažnu priču o ljudskom životu, kreativnosti i ovisnosti (o drogama, slobodi, alkoholu). Navodi kako je htio napraviti rad koji je istodobno metaforičan i realističan, pa je portretirao ljude i njihova psihološka stanja kakvima ih je sam doživio, miješajući poznate i nepoznate osobe u pomalo izvrnute i uznemirujuće ljudske varijante u ovom slučaju razvaljene 3D generirane likove. Prikazivanje metaforičke realnosti Chris naziva psiho-realizmom, za razliku od foto-realizma u kojem je cilj postići fotografsku sličnost s osobama.

I koliko god vam se činilo da ove ilustracije koje smo vam priložili imaju nekakav 'live' predložak, morat ćemo vas razuvjeriti jer u cijelom procesu nije korištena nikakva živa snimka niti upotrebljavana tehnika 'motion capturinga' već se radi o potpuno originalnom umjetno generiranom 3D svijetu što Ryana čini još fantastičnijim.

A što je sa stvarnim gospodinom Larkinom? Recimo samo da je 60-ih godina uz pomoć Normana McLarena dobio mogućnost da za NFB napravi jedan od najutjecajnijih animacijskih radova svih vremena, 'Walking' ('68.). Trideset godina kasnije, Ryan, čiji život često nazivaju prekrasno sjebanim, je nekim čudom postao beskućnikom, živeći od socijalne pomoći i žicajući novce na montrealskim ulicama…, a sve je nekako krenulo nizbrdo jednog dana na jezeru kada mu je brat stradao u nesreći na brodu, akceleriralo otkazom iz NFB zbog famoznog murala koji prikazuje tinejdžera s erekcijom, a možada i ejakulacijom i stropoštalo se u gomili kokaina i alkohola...

Mnogi su mu pokušali pomoći, no on to nije želio ili mogao prihvatiti. No nemojte niti pomisliti da mu je loše, ne, ne. Svakoga dana pred jednim montrealskim restoranom izvodi mimu, pleše i crta. I svira bubnjeve u rock bandovima. Ha!, sad vam tek ništa nije jasno! A da bi nam u svu ovu zbrku koju su stvorila dva kreativna uma autor učinio malo prohodnijom, ostavio nam je jednu 'pametnu' od Anais Nin: 'We don't see things as they are. We see things as we are.’

Pa vi gledajte!