Bijenale u Veneciji - svega i sva!

Kakogod okrenuli i štogod mislili o pretencioznim umjetničkim okupljanjima, moramo priznati da Venecijanski bijenale ipak krije neke od najzabavnijih i najmaštovitijih djela današnjice, a s time naravno i cijelu silu neobičnih autora i njihovih ideja. Primjerice, ovo je prvo bijenale u 110 godina kojima ravnaju dvije osobe, i to žene - Španjolke Maria de Corral zadužena za izložbu u talijanskom paviljonu pod nazivom 'The Experience of Art' i Rosa Martinez koja je selektirala izložbu 'Always a Little Further' u venecijanskom Arsenaleu. Iako pomalo drugačijih pristupa, obje su predstavile 100-ak autora, s time da je Marijin cilj bio okupiti autore koji otkrivaju umjetničke emocije, a Rosina ideja se krije iza slavnoga nacrtanog pustolova, Venecijanca Corta Maltesea, u čiju čast njezin postav ispituje estetičke trendove na početku novoga milenija.

Uz takva dva postava, krije se i 70-ak nacionalnih paviljona (hrvatski paviljon nažalost ne postoji, ali se lijepa naša predstavlja izložbom selektora Slavena Tolja na kojoj sudjeluju npr. Zlatan Dumanić, Alen Floričić i Goran Trbuljak) te enormne količine kvadratnih metara na kojima će sve od 6. studenog vladati suvremeni art.

Naravno, upravo su sami autori i njihova djelca najzabavniji dio bijenalne smotre, poput primjerice, Gilberta & Georgea koji predstavljaju Veliku Britaniju svojim osebujnim 'living sculpture' konceptom iliti idejom da su upravo oni sami umjetničko djelo. Njihova je 'Ginko Pictures' serija slika zamišljena kao križanac između postera i murala, a na svim se slikama kriju slični motivi - lišće ginka (kao simbol života) i slike slavnih artista u najrazličitijim pozama (inače, Gilbert & George prije liče na simpatične britanske djedice nego na sumanute artiste za koje se nadaleko čuje).

Letonce pak predstavlja slavni američko-letonski nezavisni videoumjetnik Jonas Mekas, koji će uz brojne druge materijale (čak 6 programa filmskih i videradova te razne instalacije) premijerno prikazati 'Home Videos' (1987–2005), videoinstalaciju koja na 8 monitora prikazuje (arhivske) slike Mekasove obitelji i prijatelja koje je prebacio s Bolexice na video. To, čini se, ponajbolje otriva njegove preokupacije – slavljenje malih stvari, osobnih trenutaka s obitelji i prijateljima. 

Uz sve te brojne paviljone, svjetskoj je umjetničko-novinarskoj zajednici za oko zapeo rumunjski paviljon u kojem izlaže Daniel Knorr ('European Influenza'), a možda je bolje reći da ne izlaže budući da je paviljon potpuno prazan te tako simbolizira siromaštvo istočnjaka u odnosu na bogate Europljane. Francuzi su se također veoma potrudili, pa su zaslužili i zlatnoga lava za najnacionalnu izložbu.

Od pojedinačnih umjetnika koje su okupile kustosice Marija i Rosa treba svakako spomenti Barbaru Kruger, kojoj je ove godine pripao Zlatni lav za životno postignuće u umjetnosti. Barbara se inače posvetila izradi pop-grafika u kojima kombinira snažne političke i društvene tekstualne poruke sa slikom retro-plakata. Zatim slavne girl riott cure – Guerrilla Girls koje u skladu sa svojim djelovanjem svraćaju pozornost na problem žene u suvremenu društvu. Jedan od njihovih slogana je – Francusku na Bijenalu predstavlja žena; koga briga što se to prvi put dogodilo u 100 godina!

Još jedna dobro nam znana žena imala je što reći ove godine. Pipilotti Rist svoju je svoju videoinstalaciju 'Homo Sapiens Sapiens' (naslovna) zato projicirala na zidovima crkve, a mnogi upravo to spominju kao jedan od deset najizložaka Bijenala. Candice Breitz također je prikazala nekoliko konceptualnih videoradova pod nazivom 'Father' i 'Mother', kojima je kolažirala slavne očeve i majke iz poznatih filmova. Prašinu je podigla i mlada Japanka Mariko Mori, svojom iznimno skupom hiperpop environment instalacijom 'Wave UFO' (1999-2002) u koju se može ući te provesti nekoliko minutra iskušavajući neko drugo psihičko, fizičko, mentalno te estetičko iskustvo.

No, i muškarci su rekli poneku pa smo primijetili rusku grupaciju Plavi nosevi koji su predstavili 12 video loopova projiciranih na kartonske kutije ('Quest') i sunarodnjake im, Galinu Myznikovu i Sergeyja Provorova s instalacijom 'Idiot Wind', a koje su posjetitelji Tabor Film Festivala mogli upoznati preko videa 'Wet Chicken'.

Kako od šume bora ne biste vidjeli, predlažemo završetak ovoga članka i surfanje po nekim zgodnim sjatovima (fotke ili pak popis svih autora), a i čekirajte i iznimno neinformativan homepage, ako vam drago. Možete se zaputiti i put same Venecije jer Biennale traje do 06. studenoga. Ove godine:)