Boing Bum Tschak, Oberhausen FF 2006.

Rijetki su festivali kratkoga metra koji se mogu pohvaliti 52godišnjom poviješću, kao što to može njemački Oberhausen. Pokrenut nakon 2. svjetskog rata, festival je bio, između ostaloga, i svojevrsni odgovor na ulogu Njemačke u istome, pa stoga ne treba čuditi ljevičarska atmosfera koju njeguje od samih, znakovitih početaka.

Sam Oberhausen tipična je gradska tvorevina nastala u jednoj od najvećih europskih industrijskih pokrajina – Ruhru, i to šireći se okolo rudnika ugljena i kasnije izniklih tvornica čelika. Rudnici su se zatvorili, tvornice su pomrle, a s njima, čini se, i sam grad. Prema riječima domicilnih pojedinaca koje upoznasmo Mirna, kolegica nadležna za kratku sekciju FILMSKOG, i ja, grad od kojih 230 000 dušica živne tek u vrijeme festivala koji se svake godine održava početkom svibnja (ove godine datumi od i do bili su 04. i 09.).

No, ne bi Nijemci bili Nijemci da nisu iskoristili svoje gore spomenuto mrtvo industrijsko srce, rudnike, divovske dimnjake i masnu, crnu željeznicu / sve u kompletu zaštićeno od strane UNESCOa / te na istom prostoru organiziraju – biciklističke ture!? Da okolina i te kako utječe na djelovanje pojedinca u slučaju Ruhra ne dokazuju samo članovi Depeche Modea, koji su baš ovdje snimali neke od industrial zvukova za svoje albume sredinom 80ih godina, već u prilog tomu ide uvijek aktivna i eksperimentu okrenuta populacija autora, i to u podjednakoj mjeri glazbena i filmska. U obližnjem se Kölnu nalazi i vrlo zgodan rasadnik mladih nada, odnosno fakultet za film i video pa sve zajedno čini jednu zgodnu platformu za kratku filmsku formu, najprijemčljiviju za testiranje raznih novih filmskih postupaka.

Uz sve nabrojeno, nije iznenađenje što oberhausenski festival njeguje i posebnu ljubav prema eksperimentalnom filmu i videu, kojeg se svake godine nađe u određenom omjeru u samom programu. Osim obimne međunarodne konkurencije, festival prikazuje i najnoviju njemačku filmsku produkciju, filmove za djecu i mladež (skriveni biseri na koje često ne obraćamo pažnju) te konkurenciju njemačkih i svjetskih glazbenih video brojeva (MuVi) koji u produkciji ili načinu pričanja priče koriste neke posebno inovativne pristupe i alate. Popratni se programi razlikuju od izdanja do izdanja no glavna misao vodilja i selektorski faktor cijelog festivala jest 'važnost odabranog u kontekstu socijalne stvarnosti, kulturoloških razlika i estetskih inovacija'.

Što se tiče same ovogodišnje konkurencije, tematski podijeljene u desetak filmskih buntova, ista kao da je govorila 'svi vi možete snimiti film!!!'. Većina se radova 'odlikovala' izuzetno sirovom slikom koja je u stopu pratila i sirovu priču iz 'svačijeg dvorišta'. E, sad… većina se tih dvorišta nalazila u geostrateški bitnim i užarenim područjima poput onih bliskoistočnih, dakle, niti tema američke vanjske politike nije bila pošteđena (otkud nam je i zašto stigao terorizam), a nije nedostajalo niti socijalno osjetljivih filmskih priča. U prilog navedenome ide novouvedeni program Radical Closure, kojeg je sastavio Akram Zaatari, video umjetnik i kustos koji živi u Bejrutu, a koji je svojim izborom radova poželio podiči svijest o ratom te političkim i teritorijalnim odlukama izazvanim situacijama….

Ili kako to fino kaže direktor festivala, Dr. Lars Henrik Gass, 'ponekad nije dovoljno jednostavno prikazati dobar film'. Pa je stoga, e ne bi li dojam čemera bio podebljan, i onaj tehnički dio festivalskih projekcija bio manjkav, projektor nikakav, platno također. Slika je nestajala i više nego što to bilo čije poimanje pristojnosti nalaže, dok su zaista rijetki autori bili zadovoljni tonom na projekcijama. Ja se ne mogu sjetiti što me je više nerviralo, glavni program sastavljen miljama daleko od mojih preferenca, tehnički očajne projekcije ili kronični nedostatak zraka u glavnoj dvorani mini-multipleksa u kojem se prikazivao sav repertoar, što je sve zajedno kod moga nježnoga bića uzrokovalo teške traume.

Tko mi ne vjeruje, nikada nije gledao aktivistički nastrojene, pretežito loše filmove koji 'koketiraju' s eksperimentalom od 12.00 do 24.00 u po život opasnim prilikama oberhauzenske dvorane (dozvoljavam, naravno, i ekvivalentnu dvoranu na bilo kojem drugom festivalu).

Objašnjenje opisane situacije zasigurno leži i u činjenici da veliki broj selektora i selektorica festivalskih programa dolazi iz galerijsko-kustoskih krugova, koji najčešće daju prednost ideji i poruci koje rad komunicira (što opravdava i (pre)zastupljenost snimljenih performancea u programu) nego postupcima i rezultatima koji su karakterističniji za filmsku umjetnost. Ne želim ovdje kazati da je poruka ili ideja nekog rada od drugorazredne važnosti, već da postoji još pokoja dimenzija koja čini film, a na koju je baš fino obratiti pozornost.

Baš zbog svega navedenoga sam još i više cijenila nekolicinu radova koji su mi privukli pozornost. Zbog malog broja istih, navest ću ih sve jer ćete na samo jednog od njih naići među nagrađenim filmovima festivala, a ti su najčešće oni koji komunicirani na taj način bivaju i prepoznati od šire javnosti.

U prvu grupicu odabranih spada nekoliko animiranih ostvarenja koji svoje geografsko podrijetlo vuku iz:
*dalekoga Japana - 'Day of Nose' autora Atsushi Wade koji u crno-bijelom nekoloru priča priču o zamišljenom mjestu ugode imena Nucnuc, na kojem bi se svi mi željeli naći,
*susjedne nam Mađarske čije je boja branila Éva Magyarósi s radom 'Hanne', izuzetno ekspresivnom i maštovito jarkim, 'ženskim' bojama (šoking pink, crvena, ljubičasta..) ispričanom neobičnom ljubavnom pričom,
*te standardno plodne Velike Britanije čija su mi se dva rada svidjela; doskočasti i šaljivi 'Astronauti' Matthewa Walkera te 'apsurdna tragedija' 'Sleep with the Fishes' Belle Mellor, koja prati melankoličnu pjesmu kabaretski raspoloženih Tiger Lilliesa, poznatim britanskim glazbenika.

U drugu skupinu spadaju cijela dva rada koja bi se mogla svrstati pod jedan nazivnik – dokumentarni filmovi:
*fantastični ruski dokument 'Civil Status' Aline Rudnitskaye vješto ispričan uz svesrdnu pomoć montažerke o životu službenica civilnog ureda u kojem se obavljaju vjenčanja, razvodi, upisi rođenih i umrlih. Topla i izuzetno zanimljiva priča o ljudima, njihovim osjećajima i, ovdje, toploj birokraciji.
*13ominutna priča Kenijca Williama Owusua 'Me First' koja preispituje samopoštovanje glavnoga lika, autora, nakon ljubavnog prekida. Napomena – nisam sigurna da li bi dospio na festivalski top 10 da je konkurencija bila jača:)

Treću skupinu odabranih čini nekolicina eksperimentalnih radova, svaki od njih s intenzivnim autorskim pečatom oko kojeg nema dvojbe da ga je u velikoj mjeri odredilo mjesto stanovanja i djelovanja. Pričamo o Brazilu, Indiji i Tajvanu, odnosno radovima:
*'Dormente', Joel Pizzini - oda filmu kao mediju, njegovom posebnom 'šmeku', boji, mirisu, intimi…, a sve to prikazano južnoameričkim temperamentom, živim bojama i ljepljivim mrakom, odnosno nizom slika grada, njegovih stanica, tračnica, električnih žica, sjećanja…
*'Mapa', Amit Dutta - jaka priča prepuna simbolike o dječaku koji želi uzgajati cviječe te o odnosima s obitelji koja ga okružuje. Dutta je primarno snimatelj, gotovo nepoznat izvan rodne Indije, no potpisnik već nekoliko zanimljivih kratkih, filmskih eksperimenata, otkrio je mladić iz društva skromnog autora.
*'Bardo', Lin Tay-jou je vrlo brutalna, apokaliptična priča o osnovnim sukobima koji se javljaju na osjetljivom mjestu spoja ljudi, tradicije i civilizacije, inače dio jednog opsežnijeg projekta (BARDO: The Lamentation of the Dying Creatures) 

S velikim se nestrpljenjem čekala i premijera novoga filma 'Kristall' Christopha Girardeta i Matthiasa Muellera. Čekanje se isplatilo. Dvojac je upotrebom scena iz filmova starijega datuma uspio složiti savršeno napetu hitchcockovsku melodramu koja se odvija uglavnom pred raznim ogledalima u budoarima među nebrojenim protagonistima filmova koji su poslužili kao izvor za 'Kristall' materijal. Staklo, retro štih i vrhunska elegancija izvedbe kombinacija je na koju je dvojac slab (primjer je film 'Mirror' iz 2004). Film će se prikazati i na opravo otprtom Cannesu, gdje se natječe za drugu od dvije Zlatne palme festivala, onu koja se dodjeljuje za najbolji kratki film.
 
Osim navedenih noviteta, red je spomenuti i već viđene fantastične filmove; 'Uyuni', rad zgodnog i sramežljivog Argentinca Andresa Denegria koji je, doznah, po svojoj majci Hrvat te masterpis 'Instructions for a Light and Sound Machine', Petera Tscherkasskog.

Da ne bi bilo da nam baš sve povezano s ratom ide na živce, što ne bi bio u potpunosti kriv zaključak, izdvajam i dva odlična rada na tu temu: 'The Unfinished War (I'm Very Happy) venecuelanskog autora sa finim smislom za humor, Zigmunta Cedinskog /prikazano u konkurenciji/ te fantastičan rad prikazan u programu Radical Closure; 'Hostage: The Bachar Tapes' libanonskog autora Walida Raada iz 2000. godine, koji se sa zanimljiv način bavi taocima. Autor, naime, predstavlja sebe kao jedinog Libanonca koji je bio zatočen desetak godina, ali je dio tog vremena proveo s pet američkih taoca. Način na koji je napravljen rad gotovo vas i uvjeri da je sve to istina. Eh, da nije bilo tog finog humora, gotovo da bi Raadu i povjerovali.

Osim što je platforma za detektiranje 'novih kretanja' u kratkoj filmskoj formi, koju su btw. mnogi spremni proglasiti mrtvom, Oberhausen funkcionira i kao velika filmska tržnica na kojoj, osim filmova u programima, možete pogledati i sve filmove koje je festival ignorirao i sve filmove koji su prijavljeni samo na 'pijacu'. Među odbijenima se mogu naći pravi filmski biseri, ilustracije radi od Hrvata su u toj kategoriji na DHFu prikazani i hvaljeni radovi 'Plac' Ane Hušman te 'ReLocated' Vladislava Kneževića, dok je u konkurenciji prikazan izuzetno loš i 'ofrlje' napravljen rad 'Željko Jerman – Moj mjesec' Ivana Faktora, nakon kojeg su svi tom prilikom upoznati gosti festivala imali potrebu požaliti se Mirni i meni kako ih je viđeno 'vrlo uzrujalo' (kako li su samo pristojni:). Da nije ništa osobno, ukoliko je to netko i pomislio, jasno je iz pogleda na liste odbijenih i prihvaćenih filmova drugih zemalja, gdje je također nejasno kojim su se kriterijima povodili festivalski selektori.

Posljednje, ali ne i najbitnije – pobjednici Međunarodnog festivala kratkoga filma u Oberhausenu su:
*Velika nagrada grada Oberhausena / 7 500 eura
N12°13.062‘/W001°32.619‘ Extended, Vincent Meessen, Belgija, Burkina Faso
*Druge dvije glavne nagrade / 3 500 eura svaka:
Toi, Waguih, Namir Abdel Messeeh, Francuska / nagrađen i od strane FIPRESCIja
Civil Status, Alina Rudnitskaya, Rusija
*ARTE nagrada za najbolji europski kratki film / 2 500 eura
Casio, Seiko, Sheraton, Toyota, Mars, Sean Snyder, Njemačka

Znatiželjnici ostatak nagrađenih (a ima ih…) mogu provjeriti ovdje, a ja mašem Oberhausenu do neke sretnije prilike.