iNTERVIEW iVAN lADISLAV gALETA

Povod ovoga razgovora nesretna je Teslina obljetnica kojoj će za mjesec dana, točnije 10. srpnja, biti točno 150 godina. Nesretna jer ne možemo, a da je ne usporedimo s velikim austrijskim slavljenicima Mozartom i Freudom o kojima se ove godine toliko govori u habsburškoj nam susjedovini da su potrebne čak i Mozart-frei zone kako bi se narod stigao i odmoriti od svekolike Mozartomanije.

Kod nas pak sasvim suprotna situacija – jedan spomenik, antispomenik, film, predstava na Brijunima i nepretenciozni rad našeg poznatog umjetnika Ivana Ladislava Galete s kojim smo i popričali o toj temi. Jer o tome, čini se, i treba govoriti, s obzirom na to da smo sigurni kako bi i 'Poludjeli diktafon' otkrio porazne rezultate vezane uz poznavanje Teslina rada, koji se tek nešto mutno vezuje uz struju i New York. Ipak, to nije jedina tema koju smo željeli dotaknuti u razgovoru s Galetom, profesorom na Odsjeku za animaciju i nove medije pri ALU, umjetnikom s dugim javnim stažom i glasnim radnikom na ispravljanju nepravdi koje filmofili već dugo osjećaju kao ključne probleme suvremene nam države; nepostojanje Filmskog centra, Kinoteke, arhiv Zagreb filma, obrazovanje mladih nada animacije i uopće mogućnost bavljenja umjetničkim radom u današnjem društveno-kulturnom okolišu.

Iako smo o ILG već ponešto i napisali, možemo vam skrenuti pozornost na to da je osim brojnih radova koji se čuvaju u arhivima pariškog Centra Georges Pompidou ili Oberhausena, utemeljitelj MM Centra (1977) u kojem je radio na filmskim programima sve do 1990, a svojedobno je osnovao i uređivao programe 'artKINA' Filmoteke 16, danas Zagreb filma. Sve ga to čini idealnim sugovornikom za naša pitanja o nekim pomalo problematičnim temama, ali i za otkrivanje nepoznatih poveznica između Tesle-znanstvenika i Nikole-umjetnika.

Na koji su se način umjetnici nadahnjivali Teslom i kako ga po vašem mišljenju uopće povezujemo s umjetnošću?

Oni koji su se prihvatili Nikole Tesle postali su - ovisnici. Znam ih nekoliko koji ga se nikako ne mogu 'otarasiti'. Mislim da je Tesla, bez obzira na to koliko je u ono doba bio svjestan, danas značajniji kao umjetnik nego znanstvenik. Time mi nije ni na kraj pameti umanjivati vrijednost njegovih znanstvenih dostignuća. Tesla je jedan od rijetkih ljudi koji su živjeli svoje djelo, to svoje 'ludilo'. Bio je sposoban iskoračiti prema nekoj 'drugoj' stvarnosti i nije živio u onoj konvenciji - sad idem malo u atelje biti umjetnik, a kad iz njega izađem to više nisam... iako je veliki dio vremena upravo i provodio u svom 'ateljeu'. Ta 'totalna' osoba imala je hrabrosti provocirati stvarnost i prisiliti je da samu sebe propitkuje. On je - a i drugi poput njega, recimo Joyce – živio u nama neshvatljivu paradoksu! Kažu da je i znanost paradoks, ako i jest, onda se paradoks ne očituje odmah, već nešto kasnije, ponekad nakon mnogo godina kad se slatko smijemo tim takozvanim znanstvenim otkrićima koja su zapravo bila zablude.

Za razliku od znanosti, umjetnost je paradoks sama po sebi; naravno, ako je paradoks pravi on postaje neka vrsta 'odašiljača'. Uzmimo primjerice film. Sasvim je normalno da filmsku projekciju prihvaćamo kao 'pokretnu sliku'. Međutim, u filmu se zapravo ništa ne kreće, barem ne na razini stvarne stvarnosti. I evo nas u paradoksu, iluziji i iluzionizmu, kod utemeljitelja filmske umjetnosti Mélièsa. Veličina tih opsjenara, umjetnika upravo je bila u njihovoj poštenosti jer oni nisu tajili da nas varaju.

Što se Tesle tiče - suočeni smo s paradoksom na kvadrat. On tim svojim čarobnim svjetlosnim predstavama nije nikoga varao, štoviše on je stvarnost učinio toliko stvarnom da nam se doima gotovo iluzornom. E sad, što je tu umjetnost, a što znanost? Jer Tesla je bio vrhunski performer. Zamislite čovjeka koji šeće New Yorkom s malim oscilatorom koji je sam izmislio, vadi ga iz džepa poput mobitela, prislanja na visoku skelu i fingira potres, i tek kad je vrag odnio šalu skida ga sa skele, stavlja u džep i odlazi svojoj bijeloj golubici u hotel, usput recitirajući Goethea! Koliko ima nas umjetnika koji pokušavamo nešto slično napraviti!
Ne mogu se ne prisjetiti još jednog takvog nama manje poznatog 'čudaka', Miklósa Erdélya, koji je jedne noći sedamdesetih godina usred Budimpešte uzeo ljestve, izašao pred svoju kuću, prislonio ih na 'teslinu banderu', popeo se i crnom bojom zarobio svjetlo u isto tako teslinoj žarulji. Drugi dan već je policija bila na mjestu događaja...

Početke svojega umjetničkog djelovanja ponekad vežete uz Teslu. Tu su, primjerice, 'Water Pulu 1869 1896', 'Sfaira 1985-1895' i 'PiRaMidas 1972-1984'. Koliko i što vaši rani radovi zapravo duguju Tesli?

Krenulo je krajem šezdesetih, počevši od Kožarićeva 'Prizemljenog sunca', pitanjem kako sagledavati stvarnost koja nije gravitacijska? Današnja se civilizacija svela uglavnom na najapstraktnije osjetilo, a to je oko. Primjerice, okrenemo li stvarnost naglavce to je automatski neobično, nekonvencionalno. Kao što vidite i to je neka vrsta iluzije. Pokušajte to učiniti sa zvukom. Neće ići. Zvuk zahtijeva neku drugu vrstu 'okrenutosti'. To znači da mu se treba približiti na neki drugi način. Njime se na koncu mogu doseći i mnogo dublja iskustva.

Mene posebice zanima kako izvući iz 'starog' medija još pokoju od njegovih 'novih' mogućnosti i tako se obogatiti nekim njegovim 'starim' iskustvom. Drugim riječima, kako uznemiriti sudionika činjenicom da stoji pred nečim što je stvarno, samo to sagledava s neke druge medijske točke gledišta. To sam pokušao 'omaterijalizirati' i u svom televizijskom projektu 'Ping-pong'. Za tako nešto film je gotovo idealan 'alat'. Mali iskorak iz konvencije dovoljan je da vas uvede u očaravajuće stanje. Ne mislim samo na onaj film koji se koristi takozvanom filmskom gramatikom, već i na onu mogućnost korištenja filmskog medija za koju taj medij 'nije' izmišljen.

Poznato je da prvi kompjutori nisu bili stvoreni za umjetničku kreaciju, već za vojsku. Kad je vojska odbacila te 'zastarjele' uređaje, braća Whitney su pomoću tog 'otpada' izveli nekoliko filmskih remek-djela, primjerice, 'Lapis'. I evo nas u suštini - kako na jedan fini način potaknuti medij da nam razotkrije i one mogućnosti za koje u osnovi nije bio namijenjen. To i jest neka vrsta reciklaže. Ništa se tu ne može predvidjeti.

Mene, dakle, ne zanimaju hipoteze i njihove kasnije provjere. Naravno, da biste uopće nekoga ili nešto potaknuli, morate to nekako zamisliti, odnosno strukturirati. Što je rezultat više iznenađujući, to je zadovoljstvo veće, jer svaki takav novi uvid zapravo je obogaćenje duha. Možda bismo to i mogli nazvati eksperimentom, ali nisam baš siguran. Taj bih termin ipak ostavio području znanosti.

Koliko je, shodno upravo rečenom, bitna kvaliteta prikazivanja takvih stvari?

Svako djelo zahtijeva autentičnu i primjerenu prezentaciju, savršeno ugođenu jer se tu radi o profinjenostima koje titraju na nekim drugim razinama. To su stanja koja nadilaze svijest jer nisu ni namijenjena tom 'osjetilu'. Nije svejedno kojim ćemo medijem prenijeti određeni sadržaj, niti je dovoljno samo dovesti u sklad te dvije stvari. Ako sve to ne izdignemo na autentičnu razinu predstavljanja, nastaje nesporazum, točnije, dezinformacija. Primjerice 'Čovjek s kino kamerom' (1929) Dzige Vertova je remek-djelo  u kojem je umjetnik gotovo 'razorio' medij preispitavši sve njegove mogućnosti. On se u nekim dijelovima filma koristi 'efektom' usporene i ubrzane projekcije i ako u tom slučaju nemamo primjerenu brzinu prikazivanja, onda dolazi do već spomenutog nesporazuma - usporeno može ispasti normalno, a normalno ubrzano. To je kao kad biste 'brkatu' Mona Lisu umjesto Duchampu pripisali Leonardu.

Možete li zamisliti što se događa s filmskom partiturom u tako neprimjerenu prikazivanju filma? To je kao da slušate Bethoweenovu glazbu nešto brže od normalnoga. Kad bi se kod nas takvo djelo javno izvelo, glazbenici bi skočili na noge! Nije slučajno Joyce indirektno rekao meni najbolju definiciju filma - 'Tražim savršen red riječi u rečenici'. No on nije tražio samo savršen red riječi u rečenici (Uliks), nego i savršen red slova u riječi (Finneganovo bdijenje). I evo nas kod takozvanog eksperimentalnog filma, gdje se ne traži samo savršen red kadrova u sekvenci već i sličica u kadru. Koristiti jednu sličicu u strukturi filmskog djela legitimni je nekonvencionalni postupak koji konvencionalna kinematografija ne priznaje! Ako, dakle, netko koristi jednu sličicu kao filmski 'kadar', onda i komuniciranje s tom činjenicom mora biti savršeno usklađeno, bez obzira jesmo li mi svjesni te jedne sličice ili ne. To je već pitanje morala.

Nažalost ova naša kultura tako nešto ne poznaje. Mislim da će konačno netko morati preuzeti odgovornost što nam odgovorni već ne znam koliko dugo onemogućuju autentično prikazivanje filmske arhivske građe! Zar se tomu treba i čuditi, kad je nedavno visoko pozicionirana osoba u Gradskom poglavarstvu izjavila: 'Pa što oni hoće, tko još danas gleda crno-bijele filmove!?' Vjerujte, kad sam saznao za tu izjavu gotovo sam zanijemio. 

Vezano, dakle, uz prostor prikazivanja, gdje je i zašto stala ideja realizacije Filmskog centra?

Što se tiče Filmskog centra, na to vam pitanje ne mogu odgovoriti jer me je sram. Sram me što živim u državi koja se sprema priključiti Europi, zemlji koja upisuje već drugu 'bolonjsku' generaciju studenata, a obvezna literatura im je nedostupna. Nemamo čak ni sustavni kataloški uvid u ono što studiramo, što znači da naše Sveučilište iz ovog područja dijeli diplome na 'neviđeno'. A o onim prethodnim promišljanjima autentičnog prikazivanja filmske građe možemo samo sanjati. Mi smo zemlja bez službene kinotečne dvorane! Oteli su nam i devastirali gotovo sve kino dvorane. Još ako nam otmu i kino Europu, devastaciji filmske kulture stavili smo točku na i.

Bavite li trenutačno nekim projektom vezanim uz proslavljanje Tesline 150. obljetnice?

Jedan prijedlog za prisjećanje na tog velikog 'frika' pod nazivom 'e-mailart No 27' već je izveden i bežično lansiran u eter. To je 'dobro ugođen' likovni instrument nazvan 'PEN DULUM', odnosno 'PALIMPSEST' i trenutačno se nalazi izložen u stalnom postavu Moderne galerije u Zagrebu. S obzirom na to da je u međuvremenu došlo do gotovo paralelnog raspisivanja natječaja za spomenik i 'antispomenik' - za prvi nisam kompetentan, a u drugi se nažalost nisam mogao uključiti iz objektivnih razloga - opet sam se odlučio povući u 'ilegalu' te tako neovisno predstaviti još dva, eventualno tri projekta. Jedan pod nazivom 'T-SLA' ('e-mailart No 37') upravo kruži eterom.

Kakvo je stanje stvari na Odsjeku za animaciju i nove medije?

U odnosu na uvjete u kojima radimo - zadovoljavajuće! Na kraju, nije na meni da o tome sudim, to možete i sami provjeriti na završnoj izložbi ALU (Ilica 85, 2. kat, Zagreb) koja je u tijeku. Pokušavamo na neki način 'otvoriti oči' studenticama i studentima informirajući ih o bogatstvu raznolikosti medijskog izraza, od 'najprimitivnijeg' pa sve do virtualnog. Razvijamo, Odsjek na raznolikosti, a ne na jednoobraznosti. Otvoreni smo i prema drugim odsjecima na ALU, kao i prema svijetu. S druge pak strane imamo jedan izgleda nesavladiv problem, jer ono što je u tom području karakteristično za našu kulturu 'zabunkerirano' je tj. sustavno nam je nedostupno. Pa kad netko dođe upravo radi toga studirati na naše Sveučilište, naleti na tu prepreku. I nikome ništa! I bez obzira na sve to mi i dalje krademo i nabavljamo obveznu literaturu kod filmskih 'dilera' (svaka im čast!) 'na crno', očekujući svakim danom da nas sve skupa uhapse.

Postoje li neke nove, mlade nade u domaćem svijetu animacije?

Preko ljeta ćemo iz našeg arhiva izvući sve što su naše studentice i studenti realizirali u okviru svojih nastavnih obveza i to predstaviti javnosti. Svaka nova generacija donosi sa sobom nova iznenađenja, a na nama je da u njima probudimo ono što u njima spava. Nisu svi rođeni za isto. Otkud mladi čovjek može znati za što je sposoban? Ponekad im treba ukazati i na to da su možda došli na krivo mjesto, ne zbog nas već zbog njih samih. Dolaze sa svojim 'vizijama', a kad sjednu, recimo, za animacijski stol i shvate da se tu treba sjediti satima, danima pa i godinama, nastaju nesporazumi.

Ovo što ću reći kazat ću u svoje ime, nije na meni da odgajam umjetnike već da im dam osnovu koja im kasnije može biti od pomoći da to postanu. Pokušavam dati što bogatiju informaciju o mogućnosti raznolikog kreativnog medijskog izraza. Ponekad i uzdrmam neke koncepcije, samo da bi stvari ostale otvorene. Moram naglasiti da ima talentiranih studenata. No tu, naravno, postoji i opasnost – dođe nam talent, a mi ga nismo prepoznali. Stoga se i mi sami kao pedagozi moramo permanentno preispitivati.

Živite u malom mjestu kraj Zagreba koje se zove Kraj Gornji. Koliko utječe mjesto stanovanja na umjetnički rad, znajući da se u novijim djelima, primjerice, koristite iskustvima prirode?

Kako prostor dovesti u komunikaciju sa samim sobom? Kako umjetničko djelo i rezultat tog djela staviti u funkciju da ono bude i korisno? Kako zadovoljiti svoje kreativne potrebe, a da se ne remeti ravnoteža okoline? Ja ne mogu i ne želim ništa mijenjati! Meni je prirodno i to što je neprirodno! Ne pada mi napamet popravljati nešto svojim umjetničkim činom. Ja jednostavno pokušavam kreativno djelovati, a da pri tome što manje narušavam prirodnu i 'neprirodnu' ravnotežu. Nije lako. Masanobu Fukuoka je već davno rekao, 'došli smo u situaciju kada bi trebali prestati raditi, jer smo već previše toga napravili'.  

Planirate li i ove godine proslavu Bloomsdaya?

16. lipnja ujutro krenuo je Leopold Bloom na svoju odisejadu preko 700 stranica. Nije daleko dospio, no svake se godine na taj dan slavi Bloomsday. Na stotu obljetnicu 2004. imao sam čast biti sudionik velike svjetske izložbe pod nazivom 'Joyce in Art' u Dublinu. Iako sam bio pozvan, toj svečanosti nažalost nisam osobno prisustvovao te sam na napuštenoj ljetnoj pozornici Tuškanac istodobno izveo događanje tomu u spomen. Sljedeće smo godine išli 'korak dalje' pa sam pola te pozornice prokrčio - što je snimila Ana Hušman, a navečer smo to projicirali na isti onaj veliki oštećeni ekran. Onda smo tu ambijentalnu izvedbu s projekcijom ponovno snimili - kao ekran u ekranu i događaj u događaju.

Ove godine još nisam siguran što ćemo izvesti. Siguran sam da će ponovno biti projekcija, koju ćemo realizirati u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza uz potporu Grada, a najavit ćemo i Muzički bijenale 2007. na kojem ću sudjelovati s ambijentalno zvučnim projektom u istom tom 'divljem' prostoru. S obzirom na to da sve to skupa ima neke veze s Virág-Bloomom, odnosno cvijetom, normalno je da sve to bude u prirodnom ambijentu, pa će jedan dio gledališta biti ispunjen biljkama, a drugi onima koji će navratiti na izvedbu!

Probat ćemo se, dakle, opet zabaviti na joyceovski način! A bit će i iznenađenja, pogotovo za namjernike koji ni ne slute što im gotovo usred grada skriva tuškanačka šuma.

foto_inesa antić