Završio festival u egzilu!

Taborski se festival kratkih filmova ove godine suočio s nekoliko problema. Restauracijski su radovi na dvorcu Veliki Tabor festivalsku ekipu natjerali da ovogodišnji fest organizira u egzilu, a elementarne nepogode, bilo da je riječ o iznenadnim ljetnim pljuskovima, prohladnim večerima ili hordi crnogorskih osnovnoškolaca na ekskurziji, kao posljedicu imale manjak posjetitelja. No, kako se festival razvijao, posjetitelja je bilo sve više pa se posljednjeg dana tražilo ne jedno, već desetak mjesta više.

Atmosfera je, kako to obično biva i treba biti, bila ugodna, ležerna i opuštena, a nakon večernjih projekcija u kinu Atrij u dvorištu dvorca, posjetitelji su partijali uz Dekolaž, new ravericu Sky, a zadnjega dana i uz Tigrovu mast. Uz spomenik Matiji Gupcu i Muzej seljačkih buna u sklopu dvorca, jedina 'napetost' bila je iščekivanje kad će se stanovnici ovoga inače mirnog i tihog kraja pobuniti protiv glasne mjuze koja je treštala i do ranih jutarnjih sati. No, razdoblje 'seljačkih buna' je, čini se, iza nas, a bune se danas dižu protiv mnogo ozbiljnijih stvari nego što je nekoliko dana nemirnoga sna.

Tako su organizatori festivala ove godine možda bili više nadahnuti duhom Matije Gupca nego taborskom Veronikom, odabirući nekoliko aktivističkih programa. Demokratizacija tehnologije (jeftinija videooprema) i medija (internet) doveli su do 'Aktivističkog videa', programa sastavljenog od 16 videoklipova čiji se autori nenasilno (ali ništa manje predano) kamerom i stavom bore protiv svakodnevnih nepravdi. U suradnji s UN-ovim programom za razvoj prikazao se i program koji tematizira socijalnu isključenost – bilo zbog fizičkih ili intelektualnih teškoća, seksualne orijentacije ili zaraženosti HIV-om. U sklopu programa na štandu su se dijelili i kondomi, a djeca-elementarne nepogode iz uvoda, pola su vrećice doslovno razgrabila. Valjda su im učiteljice kasnije objasnile da to nisu žvakaće.

Na petak 13. čak su dva programa bila posvećena autoricama, kako bi se još jednom skrenula pozornost na činjenicu kako su žene iza kamere u deficitu u usporedbi s muškim kolegama. U realizaciji svojih projekata često se susreću s brojnim problemima, pa su nerijetko zadužene za režiju, produkciju, kameru, montažu i tko zna što sve još. I iako su obje selekcije ('Especially Female' i 'Frankly Female') bile razočaravajuće, glavnu nagradu festivala, Veronikinu lubanju za najbolji film, odnio je upravo 'Icicle Melt', švedski film redateljice Amy Neil, s Gretom Scacchi u glavnoj ulozi.

Smještena u krajolik leda i snijega, priča je to o ženi koja se jedno jutro probudi i shvati da je njezin ljubavnik umro. Odbijajući se pomiriti s ružnom stvarnosti, ona nastavlja svoj dan kao da se ništa nije dogodilo, čisteći snijeg ispred kuće i ukrašavajući božićno drvce. Spori film melankolične atmosfere i bez dijaloga zapravo je puno bolji na drugo gledanje. Snijeg i led kao simboli ljubavi djeluju vrlo originalno, a uz zarazne taktove 'I can't have enough of you, babe, and you can't have enough of me' kojima film počinje i završava, razvija se vrlo intimna alegorija na prolaznost ljubavi i nemogućnost njezina 'zamrzavanja' u vremenu. Sve što od nje ostaje su kapi otopljenog leda te hladan i ukočeni leš u krevetu spavaće sobe. I emotivno skršeni pojedinac koji se mora suočiti s činjenicom da su svi lijepi trenutci nepovratno završili.

Melankolična ljubavna priča, ovoga puta iz perspektive newyorškog uličnog štakora, bila je i One Rat Short Alexa Weila, proglašena najboljim animiranim filmom. Puno je vedriji bio francusko-britanski Raymond, proglašen najboljim eksperimentalnim filmom. Duhovita, dinamična i zabavna priča o učitelju plivanja koji želi istražiti dubine oceana, a tim znanstvenika mu odluči pomoći nekim 'fizičkim nadogradnjama' ruši stereotipe o eksperimentalnom filmu kao hermetičnom i nerazumljivom te dokazuje da ovakvi naslovi itekako mogu komunicirati s publikom.

Publika je pak najboljim proglasila 'Tanghi Argentini' /NASLOVNA/ belgijskog redatelja Guida Thysa. Topla i simpatična priča o uredskom činovniku koji želi usrećiti svoje kolege neuobičajenim i dragocjenim 'darovima' ultimativni je feel-good film i dokaz da populizam ne mora podcjenjivati inteligenciju publike kako bi bio uspješan. Must-see!

Nagradom za najbolji dokumentarni film okitio se naše gore list, 'Ubil bum te!' Nikole Strašeka. Dox o trojici prijatelja koji prepričavaju kako su ubili svoga dilera, odvija se nekoliko dana prije njihova odlaska u zatvor. Ono što počne kao pokušaj nametanja estetike a la Guy Ritchie u zagrebačkom Sigetu pretvara se u šok kada gledatelj spozna da nije riječ o glumcima nego stvarnim ljudima, čiji je životni stil usmjeren prema jednako nestvarnim uzorima kao i onaj fanova 'Zvjezdanih staza'. Jezivo. A najboljim filmom iz domaće konkurencije proglašena je osebujna interpretacija filozofskog djela Thomasa Hobbesa - Leviathan, animirani film Simona Bogojevića Naratha, nagrađen i u Clermont Ferrandu (o čemu smo već pisali).

Domaća je konkurencija ponudila nekoliko jako dobrih filmova. 'Tri ljubavne priče' Snježane Tribuson i 'Pusti me da spavam' Sare Hribar oba su šortkatovski ispričane priče o likovima s ljubavnim problemima, solidno režirane i odglumljene i jako dobro napisane. 'Kangaroo Court' još je jedna Faktorova interpretacija Langova klasika M. Faktor je detaljno rekonstruirao prizor suđenja ubojici iz naslova, postavivši među statiste i neke važne ličnosti našega kulturnog i javnog života. Time je još jednom povezao atmosferu tjeskobe i straha iz njemačkog ekspresionizma s našom svakodnevicom, a filmu podario i satiričnu notu.

Po osobnom izboru, najbolji film iz domaće konkurencije definitivno je 'Nije da znam nego je to tako', 15-minutni masterpis Tanje Golić koji je već uspješno prikazan na brojnim regionalnim festivalima. Genijalna kamera i montaža, još genijalniji scenarij i glumci (Daria Lorenzi i Rakan Rushaidat), priču o svađi bračnoga para koji se sprema za izlazak čine jednim od najboljih domaćih filmova proteklih godina.

I među ostalim je filmovima bilo must-see naslova.  'Dreams and Desires – Family Ties' urnebesni je animirani film Joanne Quin, o ženi koja nakon što nabavi digitalnu kameru postane opsjednuta snimanjem pa tako odluči snimati i vjenčanje svoje prijateljice Mandy, na kojemu malo toga prođe po planu. 'Motodrom' Joerga Wagnera dinamično je režirani dox o nestajućoj senzaciji – motoristima koji svojim akrobacijama prkose sili teži, dok je 'Die gute Lage' Nancy Brandt potpuno drugačije intoniran. Panoramske kružne vožnje portretiraju stanovnike navodno loše munchenske četvrti Neuperlach. Njemački sa stranim naglaskom, kao i namještaj njihovih stanova minijaturni je socio-psihološki portret njihovih vlasnika koji su u stranoj zemlji s novim običajima odlučili pronaći vlastitu sreću.  

I iako su useljenici u Neuperlachu vjerojatno pronašli mjesto na kojem će živjeti do kraja života, Tabor FF u svome egzilu ostaje samo privremeno. Već od sljedeće godine vraća se pod Veronikinu oblast, nadamo se s još boljim programima i filmovima.