Guy Maddin - čudo iz Kanade

Rođen 1956. u Winnipegu u Kanadi, Guy Maddin je u svojim filmovima zaglavio u dvadesetim godinama 20. stoljeća. Najmlađa je osoba koja je primila nagradu Telluride film festivala za životno djelo i time stao uz bok Leni Riefenstahl i Francisa Ford Coppole.

Kako uopće predstaviti i pisati osvrte o filmašu koji o svojim kritičarima kaže: 'Ja ne mogu čitati kritike vlastitih filmova, užasavam se saznanja što ovaj barbarski svijet misli o mojim snenim uratcima i podrazumijeva se time, o mojoj tankoćutnoj osobnosti. Godinama sam, suprotstavljajući se svojoj katatoničnoj depresiji, davao svojoj baki zadatak da sve pisane kritike prevodi na islandski jezik svom bratu Hjalmaru koji bi ih meni nazad prevodio na svojoj arhaičnoj aproksimaciji engleskog, da bi čak i to slušao u hladnom znoju. Iako sam uglavnom dobio željeno: taj dvostruki prevod bi se ublažio i dobio okus nordijskih legendi, dobio bi oblik koji sam mogao podnijeti.'

'U biti, nikad se nisam bojao pogreške doslovnog shvaćanja mojih filmova, a kad su moji preci umrli, pročitao sam te prvobitne kritike i bio šokiran tim jadnim nivoom filmskog novinarstva bez svjesnosti harmonije, bez očitovanja onog što oko vidi. Ne, ne žalim se da su kritike bile loše, naprotiv, ne sjećam se niti jedne loše kritike svojih filmova što se također može protumačiti kao kritičarska nesigurnost.'

Ovaj najkompleksniji kanadski režiser napravio je dosad pet vrlo osobnih dugometražnih filmova i oko dvadesetak kratkih filmova koje je, usprkos njegovom nadrealističnom afinitetu prema nijemom filmu, nemoguće žanrovski odrediti. Nikad se nije daleko odmakao od mitova, filmskih referenci, vlastitog djetinjstva, snova i nesigurnosti. Svojom emocionalno mazohističkom rutinom ne prestaje zabavljati i zbunjivati, oduševljavati i dislocirati gledatelje u stanju delirija.

U poetskim kratkim filmovima koji su rijetko kada predstavljeni javnosti, dan je direktan uvid u redateljevu podsvijest. Samim time nije čudno da se u trenucima kad se njegovi filmovi projiciraju, među većinom gledatelja očituju reakcije koje se sad već dijagnosticiraju kao 'maddinomania'.

Njegov predzadnji filmski uradak, u prvotnoj postavi predstavljen kao instalacija iz deset dijelova koju se gledalo kroz deset ključanica na Rotterdamskom internacionalnom filmskom festivalu 2003. (koja je naravno pobrala nagrade), pod naslovom 'Cowards Bend the Knee' smatra se već sad klasikom moderne umjetnosti ovog najsamozaljubljenijeg svjetskog kinofila.

Da dobijete dojam kontroverze filma dovoljno je napomenuti samo da se film odvija dijelom u klinici za abortuse koja je istovremeno i salon za uljepšavanje te na hokej terenima. Film je rađen u crno bijeloj tehnici, posveta je njemačkom ekspresionizmu, a obiluje autobiografskim momentima. Naime, Maddinov je otac bio trener hokeja, a kao mali je živio iznad majčinog salona za uljepšavanje.

Njegovi filmovi su izleti u crne komedije nijemog filma u kojima je u pokretnim slikama uhvaćena esencija klasične glazbe, slikarstva i književnosti. Vrlo lako moglo se dogoditi da takvi pokušaji u rukama manje spretnog režisera završe katastrofalno pretenciozno, ali Maddinovi filmovi uspješno prevazilaze sve slične zamke. Oni su zaigrani, slojeviti, nemogući i posebni; predivan spoj visoko stilizirane umjetnosti i campa. To su ukratko rečeno post moderne fantazije.

Možda jedini flmaš koji se također tako komotno usudio razdrmati temelje melodramatike je Lars von Trier, ali ondje gdje se von Trier distancira od svojih ranih filmova, Maddin, čini se, još više zagriza u osebujan stil kao osoba koja shvaća dodatne slojeve svog začaranog svijeta. Guy Maddin, kao i svoj zemljak David Cronenberg, nije pohađao nikakve filmske škole. Studirao je ekonomiju, a zatim zarađivao za život farbajući stanove (!).

Priznaje da mu je Lynchov 'Eraserhead' dao hrabrosti da se počne baviti stvaranjem vlastitih filmova. Kad ga je pogledao upitao se: 'Kako je moguće da je netko napravio film koji potpuno odgovara mojoj biografiji?', što je uzrokovalo nekoliko neprospavanih noći i donijelo nepokolebljivu odluku da se počne baviti filmom. Tako je nastao njegov prvi dugometražni film 'Tales from the Gimli Hospital', kultno ostvarenje koje govori o '... zavisti, nekonzumiranoj strasti i nekrofiliji...' nakon čega je postao iznimno popularan i cijenjen u alternativnim filmskim krugovima.

Nažalost, iz te alternativne scene nije se ni dan danas uspio odmaknuti poput na primjer Davida Lyncha, iako se tom cilju sve više približava, i to zahvaljujući svojim zadnjim filmom 'Saddest Music in the World' u kojem glumi Isabella Rossellini. Ona je, primivši od Maddina kazetu s njegovim kratkim filmom 'The Heart of the World', ostala pometena snagom slika i snagom koja se općenito sintetizira u njegovim filmovima, našavši u tome ljubav prema umjetničkoj formi na koju je, kaže, i sama skoro pa zaboravila.

Isabella glumi kanadsku barunicu, vlasnicu pivovare, koja je apsurdno nesretnim slučajem izgubila obje noge te umjesto njih ima dvije kristalne proteze punjene - pivom. Na bizarnom natjecanju za najtužniju pjesmu na svijetu otkrivaju se začudne priče glavnih aktera. Maddinova mašta nema granica pa tako u film završava dvobojem najtužnijih pjesama predstavnika Amerike i Srbije, dvobojem dvoje braće od kojih je jedan zabrijao da je Gavrilo Princip, atentator na Franju Ferdinanda, a drugi je u vezi s njegovom suprugom koja ga se ne sjeća...

Ovo je samo ulomak, dalje se ne da baš jednostavno prepričati. Film je najavljen s tri druga, kratka, filma, a u jednom od njih je glavnu ulogu odigrao poznati mladi hrvač - Tyson 'Kenny Omega' Smith koji je trebao izvoditi vrlo stare (zar ste sumnjali) pokrete meksičkog hrvanja i kanibalizma.

Ostaje za predvidjeti da će većina filmofila u njegovim filmovima otkriti baš ono što i Miss Rossellini; do bola strastvenu filmsku ljubav prema umjetničkoj formi.

Filmografija:
Dugometražni filmovi:
1988 Tales from the Gily Hospital
1990 Archangel
1992 Carefull
1997 Twilight of the Ice Nymphs
2002 DRACULA - Pages from a Virgin's Diary
2003 Cowards Bend the Knee
2003 The Saddest Music in the world

Kratki filmovi:
1985 The Dead Father
1989 Mauve Decade
1989 BBB
1990 Tyro
1991 Indigo High-Hatters
1993 The Pomps of Satan 
1994 Sea Beggards ili The Weaker Sex
1995 Odilon Redon 
1995 Sissy-Boy Slap-Party (aka The Coming Terror)
1996 Imperial Orgies ili The Rabby of Bacharach
1998 The Hoyden (aka Idylls of Womanhood)
1999 The Cock Crew (aka Love-Chaunt of the Chimney)
1999 Maldoror: Tygers 
1999 Hospital Fragment 
2000 Fleshpots of Antiquity [aka Gas III]
2000 The Heart of the World 

U ponedjeljak, 12. travnja u zagrebačkoj Mochvari prikazuju se dva njegova duga filma: Archangel (1990) i Twilight of the Ice Nymphs (1997)