Luis Buñuel, u malo minuta svašta stane

‘Smisao nadrealizma je da promijeni društveni poredak i sam život,’ tako ili nešto slično govorio je ovaj osebujni autor, odmaknuvši se od tradicije i društvenih normi barem koliko i veliki prijatelj i istomišljenik, slikar Salvador Dali.

Rođen 1900., do smrti 1983. ostao je neumorni borac protiv konformizma, licemjerja, eksploatizma i nepravdi do kojih neizbježno dovode institucije organiziranog društva i malograđanski svjetonazor.
 
Iako je ponekad snimao i normalne  filmove, nikad nije odustao od poetike nadrealizma i  nadrealističkog poziva na moralnost koja nosi malo sličnosti s tradicionalnim buržujskim vrijednostima. Možda baš zbog tako revolucionarnog pogleda na moralnost, očito i danas dvojbenog, njegovi filmovi, kao ogledalo društva, nose još uvijek određenu dozu svježine te izgledaju intenzivno i provokativno.

Na Buñuelovu odbojnost spram organizirane religije, odnosno njegov izraženi antiklerikizam, vjerojatno je utjecalo rano jezuitsko obrazovanje. Nakon studija, svoj prvi film snima 1928. sa starim prijateljem, slikarom Salvadorom Dalijem. Iz kombinacije ta dva notorna luđaka nije moglo nastati ništa konvencionalno.

‘Un Chien Andalou’ (Andaluzijski pas), dvadesetominutno nijemo ostvarenje, zamišljeno je kao film namijenjen isključivo provociranju i šokiranju. Dodatno je Buñuel na ovo klasično djelo nadrealizma namontirao glazbu koja uključuje dijelove Wagnerove opere ‘Tristan i Izolda’ i tango muziku. Brutalno intenzivan, film se sastoji od iracionalnih ili šokirajuće nasilnih prizora. Mrtvi majmuni, poznata scena koja uključuje britvu i oko, mravi na rukama i slični prizori, čine skup slika koje filmaši ili preziru ili obožavaju. I tako zadnjih tri četvrtine stoljeća.

Kao zanimljivost možemo u svjetlu skorašnjeg ljubljanskog koncerta podsjetiti da je i Debaser Pixiesa inspiriran gledanjem ovog filma. Znate ono ‘Got me a movie, ohohoho, slicing up eyeballs, ohohoho…’

Buñuelovo slijedeće ostvarenje, prvi igrani film, srednjemetražni ‘L’Age d’Or’ (62’) iz 1930. snažna i strastvena satira europske malograđanštine očito je pogađala u pravo mjesto. Film je zabranjen gotovo odmah po premijeri. Glavni pobornici zabrane bili su visoko postavljeni pripadnici katoličke crkve koji su osudili film kao antikatolički i nemoralan. U Parizu su antisemitski nastrojeni desničari čak organizirali prosvjed misleći da je Buñuel Židov. Sve kopije filma su uništene osim jedne koju je producent filma Vikont Charles de Noailles, bogati mecena nadrealista, sakrio u svojoj biblioteci.

Sve do osamdesetih godina film je rijetko prikazivan. Još i danas snažan i zabavan, sa prilično uspjelim erotskim nabojem i crnohumornim odmakom, šokantan u scenama nasilja, film je u ono doba služio kao manifest Buñuelova pokreta i borbe protiv institucionalizma i konformizma. Utjecaj fine satire ovog filma, tehnički najuspješnijeg ostvarenja nadrealizma, osjeća se na cijeloj budućoj kinematografiju, posebno u radu KUD-a Monty Python’s Flying Circus.

Nepoželjan u svojoj zemlji, Buñuel se seli se u New York i kasnije u Mexico. Fama filma pratila ga je i dalje, tako da je još 1945. izgubio posao u Muzeju Moderne Umjetnosti u New Yorku zbog pritiska njujoškog kardinala.

Slijedeće djelo, ‘Las Hurdres’ (prevođen kao ‘Zemlja bez kruha’) iz 1932. u trajanju od dvadeset minuta, jedini je Buñuelov dokumentarac. U kontrastu naracije i slike, govori se o strašnom siromaštvu ljudi u španjolskoj regiji Las Hurdes, točnije planinskom djelu te regije, ekonomski i kulturno potpuno zaostalom kraju. Na neplodnoj zemlji gdje kruh predstavlja luksuz, stanovnici se uglavnom bave prizvodnjom meda. Crkva je napustila kraj, a zbog gotovo potpune odsječenosti od svijeta mnoga djeca se rađaju retardirana ili hendikepirana.

Intelektualno, kraj je pust poput zemlje, bez kulture, umjetnosti ili glazbe. Buñuel, u stalnom odnosu ljubavi i mržnje sa svojom domovinom, ovim filmom prosuo je svu svoju gorčinu. Iako se radi o dokumentarcu, zadržana je tematska i stilska konzistentnost autorova opusa; suptilna, ali jasna odbojnost spram katoličke crkve, crnohumorna poetika i fascinacija dometima ljudske okrutnosti, paralele između ljudi i insekata kojima je autor oduvijek vizualno opčinjen, vječna potraga za kontrastima, ljepotom u ružnom i obratno. Film je ponegdje prepoznat i kao napad na Francov režim.

Zadnji Buñuelov kratki film također je poprilično kultni ‘Simon of the Desert’ iz 1965. Četrdeset minuta bilo je više nego dovoljno za još jednu britku Buñuelovu satiru. Kratak i izravan, film iznosi priču o pustinjaku (stvarna povijesna osoba, Sv.Simon) iz 5. stoljeća koji živi na vrhu stupa usred pustinje (Simonov lik je čest utjecaj u radovima Monty Pythona) u stalnoj molitvi. Cijeli je film Simon, kojeg kao klasičnog pozitivca krasi dirljiva neukost i neiskvarenost znanjem kao znak njegove čiste duše, podvrgnut različitim kušnjama elokventnog i zavodljivog Sotone u raznim ženskim inkarnacijama. Ostali likovi uključuju epileptičnog svećenika ili pastira patuljka. U naglom rezu Simon na kraju završava u modernoj njujorškoj diskoteci.
 
Snimljen gotovo dokumentarno, film je opisivan kao vrlo pronicljiva kritika licemjerja vezanog uz vjerski ekstremizam ili fanatizam. Ovu priču o duhovnoj potrazi i iskušenju kritičari ponekad nazivaju i najboljim kratkim filmom svih vremena. ‘Simon of the Desert’ svakako još jednom svjedoči o elegantnoj Buñuelovoj dekadenciji i njegovom potpunom preziru za sve religijsko i zatvoreno u društvene norme.