Dnevnik živih mrtvaca

'Pa šta onda?' reći ćete vi. George A. Romero je kultni redatelj kada su u pitanju horori. Kao prvo, čovjek ima skoro sedamdeset godina i možete samo zamisliti koliko je krvi, rastrganih utroba i ostalh gadarija nasnimao u svojoj dugogodišnjoj karijeri. Za njega tvrde da je začetnik horor žanra, makar što se tiče teme živahnih, poluraspadnutih leševa koji odjednom odluče potamanit sve lijepo i dobro na ovome svijetu. Svoju suradnju sa zombijima započeo je davne 1968. godine kada snima 'Noć živih mrtvaca'. Film je s vremenom postao kultni američki horor te je Romeru omogućio snimanje još hrpe sličnih uradaka ('Zemlja živih mrtvaca')

Eto, sada kada znate osnove, možemo krenuti dalje. 'Dnevnik živih mrtvaca' je prvi neovisni Romerov film nakon dvadeset godina. Odluka o snimanju pala je kad se režiser požalio svom partneru Peteru Grunwaldu, iz Romero-Grunwald Productions, kako je već frustriran od rada unutar sustava.

Priča filma se oslanja na već spomenute Romerove filmove iz mrtvačkog opusa, a osim novotarija koje se uglavnom tiču upotrebe novih tehnologija (mobitela, dlanovnika i sl.), scenarij dnevnika sadržava i tzv. Blairwitch moment – skupina studenata odlazi u šumu snimati horror, a tamo ih dočeka delegacija zombija. Kad koljačina počne, marljivi studenti uzimaju kamere ne bi li snimili neumrle. Prekrasno.

Zombiji su degutantni sami po sebi, ali sudeći po izjavama producenata, 'Dnevnik živih mrtvaca' sadrži poveći broj ekstra brutalnih ubojstava te nekoliko zbilja inovativnih načina pretvaranja ljudi u zombije. Fascinantno, ali ono što zbilja odvaja Romerove horore od ostalih je činjenica da njegovi filmovi uvijek s dozom diskrecije kritiziraju vrijeme i način života u kojem su nastali te ih se može promatrati i kao svojevrsnu satiru društva. Kako sad pa to? Pa eto, krvoločni zombiji uništavaju (američku) zemlju i naciju, a vlada nastoji zataškati cijeli slučaj. I ne samo to, nego i kada počne koljačina, što ljudi naprave? Umjesto da pomognu jadniku koji se pretvara u zombijevski švedski stol, oni uzimaju kamericu i hipnotizirano snimaju njegove muke (kako bi prodali snimku za tristo kuna dotičnoj televizijskoj kući i time ušli u legendu).

A kritike? Neodlučne, podjeljene i kontradiktorne kao i uvijek. Internet stranica Rotten Tomatoes rangirala je 'Dnevnik živih mrtvaca' na 61 %, a opće je mišljenje kako Romero s vremenom nije izgubio svoj smisao za kombiniranje politike i klanja, niti je poradio na filmskoj gracioznosti i suptilnosti. Ma tko to, molim vas, očekuje gracioznost i suptilnost kada se namjeri na film sa zombijima? Svašta. Po nama, najbolja je kritika časopisa Rolling Stone: 'Ovo je jedan od najboljih filmova iz žanra. Vrijeme je da i mi odamo počast Romeru kada ga već Stephen King, Quentin Tarantino, Guillermo del Toro, Simon Pegg i Wes Craven smatraju genijem.'

Upravo tako, prijatelji dragi, a ne moramo vam ni spomenuti da ako sebe smatrate obožavateljem dobrih horora, da nikako nećete zaobići kinodvoranu u kojoj se prikazuje 'Dnevnik živih mrtvaca'. A ako mislite da se i u vama krije novi Romero, započnite sa snimanjem lica ostalih gledatelja – tako izgledaju iskonski strah, jeza i zgražanje.