Master

Freddie (Joaquin Phoenix) je vojni veteran koji se upravo vratio kući nakon što je odslužio vojni rok u mornarici. No, Freddie uskoro shvaća da ne može jednostavno nastaviti sa svojim životom zbog toga što su strahote Drugog svjetskog rata ostavile svoj trag i na njemu. On je obolio od PTSP-a te su vizije, zvukovi i slike rata još uvijek prisutni u njegovoj svijesti. Ubrzo Freddie upada u seriju psihotičnih ispada te mu se čini kako njegov život nema nikakvog smisla. Ipak, tada pronalazi misteriozni kult i njegovog karizmatičnog vođu Lancastera Dodda (Philip Seymour Hoffman) koji mu obećava pomoći.

Nakon Drugog svjetskog rata stanje u Americi je bilo nemirno. Bilo je to vrijeme dotad neviđenog rasta i aspiracija, no i nesigurnosti i sveprisutne tjeskobe. Iz tog kontrasta rodila se kultura vječne potrage i nastojanja koja živi i u 21. stoljeću. Mladići su se vraćali kući iz nepojmljive tame rata u blistav novi svijet obilježen rastućom potrošnjom i novim optimizmom. No mnogi su tražili više, nešto veće, ideju za koju će se uhvatiti kako bi odagnali tjeskobu i zbunjenost i suprotstavili se divljaštvu modernog svijeta.

'Master' je duboka ljudska priča iz 1950. godine, iz vremena velikih spiritualnih težnji kad se društvo našlo na prekretnici. Freddie (Joaquin Phoenix) je nestabilni bivši mornarički časnik koji se ne može priviknuti na svakodnevicu i kreće na nepredvidljivo putovanje kada otkrije novi duhovni pokret The Cause. Isprva autsajder, Freddie će postati izgledni nasljednik karizmatičnog vođe Lancastera Dodda (Philip Seymour Hoffman). No, iako pokret testira granice ljudskih osjećaja, prijateljstvo koje će razviti Freddie i Dodd izrast će u oštru i intimnu borbu snage volje dvojice muškaraca.

Ovo je prvi igranih film u zadnjih 16 godina koji je u potpunosti sniman u formatu od 65 mm, a gledateljima nudi vizualno atraktivan i emocionalno provokativan portret ljudi koji slijede viziju boljeg života. Autor filma Paul Thomas Anderson bio je zaintrigiran nastankom novog tipa američke obitelji nakon Drugog svjetskog rata, alternativnih vjerovanja i novih religijskih opredjeljenja koja se kreću od istočnjačkog asketizma do dijanetike. Rane pedesete bile su vrijeme kad su mnogi osnivali zajednice posvećene ostvarenju grandioznih vizija o potencijalu ljudskog bića.

'Bilo je to plodno tlo za dramatične i inspirativne priče', Anderson objašnjava svoju fasciniranost tim vremenom kulturoloških previranja i duhovnog avanturizma, 'i krenete li od početka vidite dobre namjere i iskru koja je potaknula ljude da mijenjaju sebe i svijet koji ih okružuje. U poratnom vremenu ljudi su se veselili budućnosti i gledali naprijed s optimizmom, no istovremeno su se nosili i s puno boli i svježim sjećanjima na bezbrojna umiranja. Moj se otac nikad nije smirio nakon rata. Kažu da je svako vrijeme pogodno za nastanak novog duhovnog pokreta, no nakon rata ljudi su posebno podložni, jer se nakon silnog razaranja pitaju zašto je do toga došlo i gdje su njihovi mrtvi. Freddie pita zašto. Izgubljen je i traži zaborav u porocima, a onda susreće Lancastera Dodda koji je kao i on služio u mornarici i vjeruje da ima neke nove odgovore na to kako ljudski rod može prevladati ono mračno zvjersko u sebi. Priča postaje osobna kako Freddie otkriva pokret The Cause; isprepliću se bunt i odanost, nada i destruktivnost, nesigurnost i strast, a tu su snovi i fantazije koji prodiru kroz realizam narativnog.

Producentica JoAnne SeIlar komentira: 'Paula zanima kako rat utječe na čovjeka – tih godina momci su stizali kući u novi život kao izgubljene duše koje su tražile odgovore i nastajali su novi pokreti. Dijanetika je jedan od njih. To je fasciniralo Paula. The Cause je stvorio inspiriran istraživanjem, no priča ga je odvela u skroz drugom smjeru. To je postala priča o Freddieju, tipičnom autsajderu koji dolazi u zajednicu i mijenja ju, a tu nastaje i pomalo tragična priča o Freddieju i Masteru. Freddie bi bio dio nečeg većeg, no ne može se obvezati, a Master bi da Freddie bude sin kojeg nikad nije imao.' Anderson je puno čitao, od Steinbecka do L. Rona Hubbarda, a sam kaže da se u filmu isprepliću stvarnost i mašta. 'Kad sada gledam film, vidim da su Freddie i Master dvojica ljudi koji očajno žele ostati bliski i povezati se. Vide snagu jedan u drugome i imaju želju međusobno si pomagati.'
 
Glazbu je radio Jonny Greenwood, gitarist grupe Radiohead i skladatelj koji se proslavio glazbom za 'Bit će krvi'. Isti sinergijski kontrapunkt, Andersonov zaokruženi rezonantni stil i Greenwoodova raskošna disonantnost, vidljiv je i ovdje, ali u novom obliku. Greenwood je odmah osjetio priču. 'Osjetio sam optimizam razdoblja: imate karizmatičnog vođu, poimanje novih načina liječenja i entuzijastične sljedbenike. Ima nešto dirljivo u tome, svi ti Amerikanci srednje klase na početku nečeg novog i neobičnog. Usred toga je Freddie s rukama na leđima koji pokušava sve to razumjeti.' Inspiracija je bila glazba Otta Leuninga, pionira elektroničke glazbe iz pedesetih koji je otkrivao nove zvukove pomoću magnetske trake i mikrofona. 'Dio glazbe iz filma snimili smo igrajući se sa sličnom tehnologijom na sličan način.' Greenwood se inspirirao i džezom i klasičnom glazbom iz tog vremena.

Glavni glumci filma su Joaquin Phoenix i Philip Seymour Hoffman koje je Anderson od početka imao u planu za glavne uloge. Phoenix već nekoliko godina nije igrao u filmu, no ovaj put je iskazao uobičajenu posvećenost i tri mjeseca 'ostao u ulozi'.

Film je osvojio Srebrnog lava za najboljeg redatelja i Volpi Cup za najbolje glumce (Joaquin Phoenix i Philip Seymour Hoffman) na Venecijanskom filmskom festivalu na kojem je umalo osvojio i nagradu za najbolji film, no nije mogao jer su pravila zabranjivala osvajanje svih glavnih nagrada. 'Master' je osvojio i 1. mjesto na listi najboljih filmova 2012. u anketi uglednog Sight and Sounda, a i ostali kritičari su uglavnom oduševljeni. Recenzenti su 'Master' nazvali 'pametnim, predivno snimljenim i zahtjevnim filmom za ozbiljnu publiku' koji je 'nirvana za filmoljupce'. Istaknuto je da je 'Joaquin Phoenix zastrašujuće uvjerljiv', a redatelj je proglašen 'najvećim talentom generacije' i 'umjetnikom koji ne zna za granice'.

Zaključeno je da je 'ovo vrhunski napravljen film koji je s vremena na vrijeme namjerno neproziran, kao da njegov kreator nije htio da vidimo sve u srcu tame'. Peter Travers je napisao o filmu da je 'napisan, režiran, odglumljen, snimljen, uglazbljen i odglumljen na način da vraća vjeru u film kao umjetnost', a i A. O. Scott se oduševljeno priključio krugu poklonika: 'Bit će skeptika, ali kult se već formira. Upišite me u njega.'