Povratak
Intercinema – Art Agency / Discovery film i video
Režija: Andrej Zvjagintsev
Scenario: Vladimir Moiseenko, Aleksandar Novototskij
Producent/i: Dimitrij Lesnevskij
Zemlja: Rusija
Linkovi:
službeni site
imdb
Debitantski uradak ruskog učenika stare škole, Andreja Zvjagintseva, briljirao je na Mostri 2003., ali i na prvom izdanju ZFFa.
Dobitnik Zlatnog lava 2003. izazvao je nakon projekcije u Veneciji petnaest dirljivih minuta aplauza. Debitantsko ostvarenje ruskog učenika stare škole Zvjagintseva kojeg već uspoređuju s Tarkovskim, nadima se u mistično – simboličkoj alegoriji ruskih bijelih noći 24 – satnog danjeg svjetla koja tragičkim elementima otvara mnoštvo pitanja ne trudeći se odgovoriti ni na jedno. Zato redatelj nakon primanja nagrade i kaže 'Zvuči opravdanim pitanje 'o čemu je zapravo u filmu riječ'. No ja mislim da to pitanje ne bi trebalo postavljati.'
Zagonetke se kroz film samo produbljuju i na razini fabule prelamaju u likovima dvojice adolescentske braće čiji se Otac povratnik (jedan od najčešćih motiva ruske književnosti je upravo motiv povratnika) nakon dvanaest godina nepoznatog izbivanja vraća i jednako nepoznatim on ostaje do kraja, odnosno do svoje smrti. Dječake će ta alegorična figura oca povesti na simboličko putovanje hladnom, neprijateljskom prerijom ruskih jezera i pripadajuće prirode, upravo u sukobu s kojom se iščitava poanta očevog povratka i njegovog nedorečenog bivstvovanja na putovanju.
Jer, radnja je jednostavna, kao uostalom kod svih tragedija koje nosi, ne radnja, već lik i njegov odnos prema toj radnji. A odnos mlađeg dječaka prema putovanju je buntovnički, dok stariji sin preuzima modele oponašanja koji u ishodu nisu ništa manje bolniji, već upravo poentiraju katarzičnu dimenziju prikazanog. Odnos prema ocu kojeg se romantično sjećaju sa starih, požutjelih slika, prerasta okvire tradicionalnog mentorstva i postaje odnos pojedinca prema sudbini koja ne objašnjava, već tajanstveno vodi i nameće svoje zahtjeve čije izvršavanje itekako konkretno sankcionira.
Identitet oca, krucijalno 'Tko je otac?' neće se uopće odgonetnuti i zapravo, ni ne treba, jer važnije od tog pitanje jest Putovanje: gdje, čemu, zašto, koji je cilj? A na ta će pitanja dječaci spoznati razložnost i odgovore što upravo postaje cilj povratka. Hoće li i gledatelj, problematika je druge vrste.
Zvjagintsev će se portretirajući odnos Oca i Sina maksimalno koristiti temeljima filmskog jezika, vizualnim, a nadasve atmosferom i leitmotivima vode, visine i neba olovno sive boje, zadržavajući pak cijelo vrijeme svoju režiju neprimjetnom i promatračkom ističući tako opet priču kao bitnu, a ne redateljski postupak — i upravo će to biti ono što ga čini nastavljačem Stare ruske škole.
Inače, tragedija se dogodila vezana uz ovaj projekt; Vladimir Garin, glumac koji igra starijeg brata, poginuo je na jezeru na kojem je film sniman. Nesretan slučaj je potaknuo jednako nesretna naklapanja da je ta smrt najviše utjecala na članove žirija i publiku ne bi li filmu dodijelili visoke ocjene i proglasili ga remek – djelom.
Je li to istina, ocijenite sami.
Moraš biti prijavljen/a!
jaaako dobar film
Da da....krajolici kao iz ozbiljnog sna, prijeteće more, velika prostorija u kojoj objeduje ta ruska porodica....ama baš svaka scena u filu ima svoj smisao, i onaj koji traži filmsku dlaku u filmskom jajetu neće je naći.i eto...kad smo već kod Rusa dotaknuću se njihovih legendarnih književnih realista i reći ću da me ova filmska priča, u kojoj se surovost ispravnog odgajanja pokazuje kao neminovnost, podjseća na ''Zločin i kaznu'', sa osjećanjima koja prožimaju posmatrača tokom uvoda , kulminacije i epiloga filma.stari koji tone u more, njegov palac koji konačno u tom momentu nepovrata instiktivno roni gorke suze....i da,,,,filmu sam dao 4, ne 5, jer mislim da je odabir dječaka, mlađeg brata, bio neštšto pogrešan, režiser je trebao naći nekog čiji će izraz lica više odgovarati toj ulozi (bar po meni) kao gledaocu koji smatra ovaj film vrhunskim ostrvarenjem.
Povratak ruske kinematografije
Najvise su mi u sjecanju ostali gotovo nadrealni, bajkoviti ruski krajolici upotpunjeni hladnim tonovima filmske kamere. Scenografija je izvrsna, gluma takodjer. Prica o odrastanju dvoje djecaka bez oca i njegovom iznenadnom povratku, koji unosi nemir u njihov zivot i vodi ih na put bez povratka. Fabula nije u prvom planu, akcent je na interakciji oca i sinova. Odnosi izmedju trojice glavnih aktera su iznimno slojeviti, puni dubokih i skrivenih poruka. Film je uznemirujuci, sumoran, a jezovita je cinjenica da se nakon snimanja stariji djecak utopio u jezeru. Potresno djelo vezano tragicnom sudbinom sa stvarnoscu.
Vozvrashchenije
Povratak malo poznatog ruskog redatelja Andreja Zvjaginceva pojavio se gotovo niotkud.
Čovjek koji iza sebe ima samo tri TV uratka napravio je film s glumačkom postavom o kojoj je rijetko tko nešto znao i u samoj majčici Rusiji te – poharao svijet. Ovjenčan Zlatnim lavom i hrpom ostalih nagrada Povratak se probio i do hrvatske kino distribucije.
To je film o nenadanom povratku oca koji će stubokom promijeniti živote njegovih dvaju sinova. U rusku zabit odjednom se vraća davno nestali pater familias koji bez puno okolišanja preko noći želi postati ocem vlastitih sinova Andreja i Ivana-Vanje. No, sve što su oni o njemu dosad znali i imali jesu izblijedjela sjećanja i jedna fotografija. Već sljedećeg jutra kreću na put koji će postati puno više od ribolova na slapovima. Klinci će na tome putu upoznati djeliće karaktera svoga oca na koje će posve različito reagirati. Dok je Andrej sretan da napokon imaju «papu», mlađi Ivan je skeptičan do krajnjih granica. Na jednom mračnom otoku ovaj će put otkrivenja imati svoje neočekivano finale.
Povratak je zapravo rijedak film, on vam ne otriva sve odgovore, već vas pušta da upijate scenu za scenom. Dok tako začarani sjajnom kamerom Michaila Krichmana (još jedan newcomer koji je navodno tajne kamermanskog zanata upio čitajući American Cinematographer ?!) razmišljate o značenju slika koje vam se nižu pred očima shvatit ćete da je ovo, iako mračan, vrlo lijep, poetski film. Vječna tema ruske književnosti, odnos očeva i djece, dobila je i sjajno moderno filmsko uprizorenje. Neki kritičari išli su čak dotle da Zvjaginceva usporede s legendarnim Tarkovskim. Ako Povratak i nije Ivanovo djetinjstvo za 21.st , to je definitivno film koji vas, da se lapidarno izrazimo, dirne točno tamo gdje treba. Činjenica da se filmski Andrej prošloga lipnja utopio na jezeru gdje je film sniman, navodi na razmišljanje o čudnom ispreplitanju ovog filma sa stvarnošću. Doista, fantastične scene s kraja filma možda i nisu tako slučajne.