Povratak/Oproštaj
Heimkehr
(2003.)
Gambit Film und Fernsehproduktion GmbH
90'
drama, obiteljski, melodrama
Režija: Damir Lukačević
Scenario: Damir Lukačevićč
Producent/i: Gambit Film/Maxima Film
Linkovi:
službeni site
trailer
U hrvatsko-njemačkoj produkciji snimljen je još jedan pravohrvatski film, klišeizirani zbir svih dirljivih tema 'ja samo radim ovdje' svakodnevice.
Ako ste odrasli u malim mjestima, takozvanim provincijama, u kojima se osjećao priliv gastarbajterskog novca, te još više mentaliteta neobrazovanih koji su znali što je 'dojčmark' i ako je cijelu osnovnu školu kraj vas sjedio pomalo tužnjikav klinac s najboljom pernicom i bojicama u razredu kojeg su ostavili kod neke tetke ili bake (privremeno), ovaj će vam film uzburkati neke već davno zaboravljene emocije.
Svu patetiku svijeta koju možete zamisliti, mladi nam je redatelj Lukačević zapakirao u kičasti omot domovine. U svakom slučaju, takvim je potezima osigurao gledatelje u Njemačkoj (gdje 'naših', a i ostalih Jugovića ima dosta) i diranje nježnih im srdaca. Priča je klasična, tipična i identična za sve zemljake nam koji odu na privremeni rad u susjedne europske države – cijeli život rintaju i deru kožu na svakakvim, često jadnim, poslovima u zemlji gdje se osjećaju strancima ne bi li u rodnom selu izgradili katnicu višu (pa i nakinđureniju) od svih te se na kraju u predivnu im domovinu vratili samo umrijeti.
Pravohrvatska obitelj Klarić živi u Stuttgartu više od tridesetak godina, naravno s jedinim snom da se vrate na najljepšu na svijetu obalu i sagrade hotel. Od njihova tri sina najstariji Nikola se neuspješno bavi glazbom, srednji Branko je bio homoseksualac, borio se u Domovinskom ratu te počinio samoubojstvo jer se sa svojom seksualnošću nije mogao nositi u patrijarhalnom okruženju. Treći je sin Jozo manje više o.k., ima kuruza bend, svira narodnjake po svadbama, a jedina mu je mana što je, prokletinja, pobrao najviše njemačkih utjecaja. Već možete zaključiti da je otac ta čvrsta, izvana čelična ruka obitelji, majka klišeizirano požrtvovna, a o smrti drugog sina se ne priča.
Zaplet tj. kovitlac svih ovih općih mjesta započinje nakon povratka najstarijeg sina, te nakon što se mlađi zaljubljuje u, baš poput njega, naturaliziranu Nijemicu. Naizgled razjedinjena i nesretna obitelj će se ujediniti nakon što otac oboli od leukemije. Još da uzgred spomenemo da će, kao svaki pravi rodoljub, otac biti i više nego sumnjičav prema liječniku Srbinu (a koja Hrvatina, molim vas, ne bi bila), da bogobojazna majka nakon sinovljeve smrti ne može nogom u crkvu kročiti, a da je zadnji kadar ekstradramatično i nesuvremeno zamrznut (dok su glumci pritom u pokretu).
Gledajući film (koji je neobjašnjeno prikazan na Motovunu) nekoliko ćete se puta (ako niste onaj rasni Hrvat) zapitati nije li riječ o parodiji (a u biti, redatelj je stalno na ivici grotesknog), te gospodinu Lukačeviću spominjati rođake. Naime, film je slika i prilika hrvatskog nam društva i cijele političke pozadine, nešto po uzoru na režimske domaćice devedesetih. Činjenica je da tematika može biti odličan predložak za film sartreovske energije, no ovdje ti potencijali nisu iskorišteni – ovo je još jedno pronacionalnom napumpavanju patriotizma namijenjeno djelo.
Svu patetiku svijeta koju možete zamisliti, mladi nam je redatelj Lukačević zapakirao u kičasti omot domovine. U svakom slučaju, takvim je potezima osigurao gledatelje u Njemačkoj (gdje 'naših', a i ostalih Jugovića ima dosta) i diranje nježnih im srdaca. Priča je klasična, tipična i identična za sve zemljake nam koji odu na privremeni rad u susjedne europske države – cijeli život rintaju i deru kožu na svakakvim, često jadnim, poslovima u zemlji gdje se osjećaju strancima ne bi li u rodnom selu izgradili katnicu višu (pa i nakinđureniju) od svih te se na kraju u predivnu im domovinu vratili samo umrijeti.
Pravohrvatska obitelj Klarić živi u Stuttgartu više od tridesetak godina, naravno s jedinim snom da se vrate na najljepšu na svijetu obalu i sagrade hotel. Od njihova tri sina najstariji Nikola se neuspješno bavi glazbom, srednji Branko je bio homoseksualac, borio se u Domovinskom ratu te počinio samoubojstvo jer se sa svojom seksualnošću nije mogao nositi u patrijarhalnom okruženju. Treći je sin Jozo manje više o.k., ima kuruza bend, svira narodnjake po svadbama, a jedina mu je mana što je, prokletinja, pobrao najviše njemačkih utjecaja. Već možete zaključiti da je otac ta čvrsta, izvana čelična ruka obitelji, majka klišeizirano požrtvovna, a o smrti drugog sina se ne priča.
Zaplet tj. kovitlac svih ovih općih mjesta započinje nakon povratka najstarijeg sina, te nakon što se mlađi zaljubljuje u, baš poput njega, naturaliziranu Nijemicu. Naizgled razjedinjena i nesretna obitelj će se ujediniti nakon što otac oboli od leukemije. Još da uzgred spomenemo da će, kao svaki pravi rodoljub, otac biti i više nego sumnjičav prema liječniku Srbinu (a koja Hrvatina, molim vas, ne bi bila), da bogobojazna majka nakon sinovljeve smrti ne može nogom u crkvu kročiti, a da je zadnji kadar ekstradramatično i nesuvremeno zamrznut (dok su glumci pritom u pokretu).
Gledajući film (koji je neobjašnjeno prikazan na Motovunu) nekoliko ćete se puta (ako niste onaj rasni Hrvat) zapitati nije li riječ o parodiji (a u biti, redatelj je stalno na ivici grotesknog), te gospodinu Lukačeviću spominjati rođake. Naime, film je slika i prilika hrvatskog nam društva i cijele političke pozadine, nešto po uzoru na režimske domaćice devedesetih. Činjenica je da tematika može biti odličan predložak za film sartreovske energije, no ovdje ti potencijali nisu iskorišteni – ovo je još jedno pronacionalnom napumpavanju patriotizma namijenjeno djelo.
Moraš biti prijavljen/a!
Za ovaj film nema unesenih recenzija