Noći boje borovnice
The Weinstein Company / Discovery film
Režija: Wong Kar Wai
Scenario: Wong Kar Wai, Lawrence Block
Producent/i: Stéphane Kooshmanian, Jean-Louis Piel, Jacky Pang Yee Wah, Wang Wei, Wong Kar Wai
Zemlja: Hong Kong / Kina / Francuska
Linkovi: službena stranica
Wong Kar Wai ponovno režira, a Norah Jones glumi! Višestruka dobitnica Grammya debitira kao glumica u filmu ljubimca Canneskog festivala.
Jeremy (Jude Law) vodi jedan od mnogih kafića u New Yorku, a sudbina je htjela da mlada i lijepa Elizabeth (Norah Jones) doluta upravo k njemu. Naime, ona se treba sastati sa svojim dečkom i kada upita Jeremyja ako ga je vidio, on joj sasvim nevino kaže da je njen momak bio ovdje i da je bio u društvu neke djevojke. To, naravno, razbijesni Elizabeth i ona otiđe iz kafića. No, Jeremy je pravi vragolan i naravno da je uspio zapeti za oko osjetljivoj i, u ovom trenutku, ranjivoj Elizabeth. Ona u narednih nekoliko dana redovito svraća u Jeremyjevu birtiju te njih dvoje razglabaju o svemu i svačemu uz toplu krišku pite od borovnica.
No, Elizabeth jednog dana jednostavno nestaje, bez riječi i obajšnjenja. Odlazi vrludati po Americi sa željom da zaradi dovoljno novaca kako bi mogla kupiti automobil. Prvo zaglavi u Memphisu, Tennesee, gdje prihvaća raditi dva posla – kao konobarica u kafiću i šankerica u noćnom baru. Ubrzo se suptilno upliće u živote lokalnih kronera i ostalih zanimljivih ličnosti.
Svo to vrijeme šalje razglednice Jeremyju na kojima piše o svom duhovnom otkrivenju. Jeremyju to jako teško pada i na razne načine je pokušava locirati, ali čim joj se približi, ona je već nekoliko stotinama kilometara dalje - na putu za Las Vegas.
'Noći boje borovnice', trailer
Inače, film je otvorio prošlogodišnji Cannes i to nije bilo slučajno. Naime, Wong Kar Wai se na Rivijeri osjeća kao doma, a tome u prilog idu i sljedeće činjenice – postao je prvi Kinez kojemu je pripala Zlatna Palma za najboljeg redatelja i to za metafizičku gay romansu 'Happy Together'. 2000. godine tamo je promovirao 'In the Mood For Love', 2004. film '2046'., pretprošle je godine predsjedavao žirijem, a prošle, osim što je njegov 10 mil $ težak 'Noći boje borovnice' otvorio feštu imao je i specijalni poklon Cannesu za 60 rođendan. To je dio u omnibusu 'To Each His Cinema' koji su šef Cannesa Gilles Jacob i umjetnički direktor Thierry Fremaux priredili, a o kojem smo vas izvijestili ovdje.
No, vratimo se mi na 'Noći boje borovnice'. Uz već spomenute glavne glumce tu su još i Natalie Portman, Rachel Weisz i David Strathairn pa nije ni čudo da je film koštao deset milijuna dolara. Ali, izgleda da okupljanje ove impresivne glumačke ekipe ipak nije bilo dovoljno da bi se zadovoljila oštra kritičarska pera. Na internet stranici Rotten Tomatoes film je dosegao 43%, a kritike glase ovako – Claudia Puig je za USA Today napisala 'film je uglavnom iritantan i spor, a jedina zanimljiva stvar je izvedba Judea Lawa'. S druge strane, tu je Dana Stevens iz časopisa Slate koja tvrdi 'film me je očarao i pogledala sam ga u jednom dahu'. Eh ti kritičari! Nikad ne znate kome vjerovati pa zato najbolje u kino i procijenite sami.
Moraš biti prijavljen/a!
Noći boje nečega
Ovo je vrlo neobična ljubavno-dramatično-životna priča (sa naglaskom na dramu), koja definitivno spada u kategoriju „alternativnih“ filmova. Sama obrada tematike kao i uopće način na koji je film snimljen (kamera) više mi ukazuje na neki alternativni Tv film, što je vjerojatno razlog zašto su toliko odugovlačili s njegovim prikazivanjem na velikom platnu. Norah Jones, Natali Portman pa čak i Jude Law (kojeg baš ne volim) odradili su vrlo dobro svoj posao što se baš ne može reći za sporedni dio ekipe
kak si? pa tak
malo mi je prespor
Borovnice gorkog okusa
Šteta. To je bila moja prva pomisao nakon odgledanog filma. Sve je upućivalo na dobar i privlačan film, no krajnji je rezultat tek vizualno i auditativno zanimljiv artsy-fartsy film s puno praznog hoda, ispraznim scenarijem i lošim glumačkim izvedbama - prelijepom, ali bezličnom Norom Jones, često iritantnim Judeom Lawom, neuvjerljivima Natalie Portman i Rachel Weisz. Općenito se čini da se više radilo na postizanju atmosfere, uvođenju upečatljivih likova i bitnih rečenica, a manje na razradi likova. Premalo je životnosti u filmu, djeluje hladno i nategnuto, a rečenice protagonista šupljikavim frazama. U filmu su nabacani elementi raznoraznih filmskih žanrova; čini se da se ni sam redatelj nije mogao odlučiti što želi od tog filma. Posebnu zanimljivost i privlačnost filmu daju pojavljivanja dviju pjevačkih zvijezda - Nore Jones u glavnoj ulozi i Cat Power (Chan Marshall) u sporednoj, koje su talent ipak više iskazale u glazbenim brojevima koji su obilježili soundtrack ovog filma nego u glumačkim izvedbama.
onak'
film je super snimljen - kadrovi i boje su izvrsni, ali radnja nekako ostavlja okus nedorečenosti. Norah bježi iz New Yorka, ide na neki road trip samospoznaje kroz Ameriku, ali to je sve tako nekako ofrlje ispričano. Mislim da je uz jačeg glavnog lika ovo mogao biti izvrstan film ceste, ovako je neka mišancija tri poprilično nepovezane priče. Norah je od prvog kadra tanka u glumačkoj izvedbi, nekako se nisam uspjela saživiti s njenim likom, dapače, na trebutke je iritantna do bola. Sporedne uloge zato nose film, Rachel Weisz i David Strathairn su očaravajući, Jude je ok baš kao i Portmanica. Doživljaju filma je svakako odmogla i činjenica da se u kinu Europa prikazuje dvostruko titlovan - film je na engleskom, na ekranu su francuski titlovi, a ispod njih hrvatski, što je zapravo jedina stvar koja 'Super, super festu' daje festivalski štimung.