Vrijeme ratnika
(1991.)
95'
drama, ratni
Režija: Dejan Šorak
Scenario: Dejan Šorak
Producent/i: Jadran Film, Hrt
Zemlja: Hrvatska
Dvojica prijatelja, Dakar i Fabijan (Josip Genda, Kruno Šarić), oprečnih karaktera, kontroverznih biografija, odlaze u nedjeljni ribolov.
Tamo se nađu u okolnostima okrutne borbe za opstanak, suočeni s iracionalnim zlom nepoznatih ubojica. Samozatajan, čvrstih moralnih načela, Fabijan je u mladosti bio borac i diverzant oslobodilačkog rata. Dakar je proveo život kao avanturist i dugogodišnji plaćenik u Legiji stranaca.
Sniman u jesen 1990., u predvečerje rata protiv Hrvatske, na području uz rijeku Kupu koje će uskoro postati bojište, ovaj film nosi u sebi ozračje globalne hrvatske drame.
Moraš biti prijavljen/a!
vrijeme neuvjerljivih ratnika
Ovaj sam film gledao kao dječak i ostao mi je u sječanju. Nedavno sam opet htio pogledati taj film, pomoću neta sam brzo saznao o kojemu filmu se radi i skinuo ga. Nakon dugo godina i veliog očekivanja opet sam ovaj film pogledao, ali ovaj put me je ostavio ravnodušnim. Kad ste dječak svašta vam se može svidjeti, i sjetio sam se da su mi se kao dječaku sviđali neki filmovi koje danas doslovno ne podnosim.
A sad malo o filmu. Veliki minus mu je drvena i neuvjerljiva gluma. Naravno, atmosfera i okruženje rijeke i šume ga čine zanimljivim. Sad znam zašto mi je taj film ostao u sječanju, tada nisam primječivao lošu glumu, nesigurnu režiju, niski buđet filma i navučene dijaloge. Odnos dvaju glumaca je nekako usiljen, dijalozi između njih su nekada glupi i usiljeni, kao da svojim dijalozima pokušavaju objasniti radnju filma.
Dva prijatelja naočigled nemaju ništa zajedničko. Kreću u lov na obali rijeke drave gdje ih neki ljudi bez razloga pokušavaju ubiti. Obadvoje imaju neku mračniju prošlost ispunjenu neprijateljima. Meni je glupo zašto bi netko išao ubiti dvojicu ljudi bez razloga i objašnjena, i zašto je čak devetoro ljudi napadalo ovu dvojicu kroz film. I kako je neuvjerljivo što svakog od neprijatelja bez problema ubiju, npr. kada Dakar sa sto metara bez problema ubije čovjeka kojeg ovaj drugi nije ni vidio ili kada još jednom neprijatelju na sličan način s 50 metara zabije nož u srce, iako je ovaj drugi imao pištolj. Sve te borbe i pucnjave su smiješne i neuvjerljive, kao i dijalozi koji nalikuju na neku predstavu. I glazba je nekako prenametljiva, kao da pokušava ispuniti svu dosadu i sumornu radnju filma. Mislim, u ono vrijeme i s ovolikim buđetom i mogučnostima film i nije mogao biti pošteno realiziran iako je imao solidan scenarij.