Osmijeh Mona Lise
Revolution Studios i Columbia Pictures
Režija: Mike Newell
Scenario: Lawrence Konner, Mark Rosenthal
Producent/i: Elaine Goldsmith-Thomas, Paul Schiff, Deborah Schindler
Linkovi:
Film govori o pronalaženju i prepoznavanju osobnosti i individualizma... ilitiga... pussy-power priča o položaju žena oko 1950-te.
To razdoblje obilježeno je završetkom drugog svjetskog rata, pojavljivanjem TV-a i bujicom novih pogleda na svijet u umjetnosti, politici, ekonomiji ili znanosti, koje preplavljuju društvo. Naravno, u takvoj društvenoj atmosferi dovode se u pitanje stare vrijednosti, kako bi dale priliku novima da isplivaju na površinu.
Borac za redefinirani pogled na ženu u vrijeme kada je ona strogo definirana, pojavio se u obliku strastvene profesorice povijesti umjetnosti, Katherine Watson (Julia Roberts) koja dolazi predavati na prestižan i konzervativni ženski Wellesley College, ponosan na svoju reputacijom. Jedini problem je mjerilo te reputacije i priznanje koje zapravo dolazi od potencijalnih muževa njezinih studentica. Čak i one svoju vrijednost mjere upravo time za kojeg će se mužića udati.
"Diplomirala si pravo, što češ raditi dalje?....Pa udat ću se!...Dobro. I....; I biti ću udana?!". Njihov odgoj izgleda otprilike ovako: ujutro čitaju francusku književnost i raspravljaju o umjetnosti, a poslijepodne uče kako servirati čaj muževom šefu.
Na čelu s oscarovkom Juliom Roberts i već poznatim mladim damama Kirsten Dunst, Juliom Stiles, Maggie Gyllenhaal te Marciom Gay Harden, u ovoj drami, koja će vas zasigurno dirnuti, svjedočimo o potrazi za individualizmom, osobnošću i hrabrošću u vrijeme kada se žena doista morala izboriti za prosvjećeniju budućnost u kojoj može uzimati u obzir sve snove koji bi se mogli ostvariti.
Glumicama je bilo najteže vratiti se u modele ponašanja vremena prije pola stoljeća. Ekipa je zaposlila stručnjakinju Lily Lodge kako bi uvježbale ne samo pokrete žena iz pedesetih nego i ples: tango, waltz, swing i rumbu. Uvježbavale su kako se pravilno držati, kako pravilno sjediti, kako pripaliti cigaretu, kako se služiti priborom za jelo, kako prekrižiti noge i ostale finese koje teško da bi nam u ovom stoljeću pale na pamet.
U jednoj od kritika pisalo je da je "Mona Lisa Smile" ženska verzija filma "Dead Poets Society" (1989), što ovoj romantičnoj drami može biti samo kompliment.
Moraš biti prijavljen/a!
jako zanimljiv i poucan film.
Dosadni i beživotno, nastoji sličiti 'Društvu mrtvih pjesnika', samo s hrpom cura i Juliom Roberts umjesto Robina Williamsa, pa ispada još i više iritantno. Ne nazire se poanta, nešto čemu priča stremi, no glumice su više-manje OK pa se i može izdržati do kraja.
Poanta se nadzire u dubini...
Film sam po sebi i nije bas nesto, prica je otegnuta i na prvi pogled nezanimljiva. Ali kad se zagrebe dublje ispod povrsine nadzire se poanta cijele price, a to je nesto sto je danasnjim zenama nezamislivo; kakav je prije bio zivot djevojkama i zenama i da im je sve u zivotu rodjenjem bilo unaprijed zapisano. Meni su danas takve stvari patrijahalnog doba zanimljive za pogledat ali sebe nikako nebih mogla zamisliti u takvom okruzenju, zbog toga se isplati pogledati film i spoznati patnju tih mladih djevojkama koje nisu fizicki sputane okovama, ali su psihicki, sto je jos i gore.
@--}---
hmm....
Temeljna priča je stvarno dobra! Realna i zanimljiva, ali ova filmska interpretacija je loše napravljena. Radnja je previše otegnuta i neki dijelovi su negledljivo dosadni!