Sretno dijete
Gerila DV Film, Vizije SFT
Režija: Igor Mirković
Producent/i: Rajko Grlić¸, Gerila DV Film, Vizije SFT
Linkovi:
Flash back u 'zlatno doba' YU rocka poznatije pod imenom 'novi val' očima redatelja Igora Mirkovića, kako sam za sebe kaže, sretnog tinejdžera.
Mirković se u filmu okreće unatrag, u vrijeme kad je bio sretno dijete. Zapravo sretni tinejdžer. U doba njegove mladosti dogodio se novi val, značajno razdoblje u glazbi koje mnogi smatraju najboljim u našoj povijesti. Tada odrasta zadnja generacija djece socijalizma koja se, pod utjecajem zapadnih glazbenih i socijalnih strujanja, počinje komešati, aktivirati, formiraju se bendovi i nastoji se svim silama uskovitlati ustajali zrak nagrižen ekonomskom krizom.
U to su doba svoje karijere započeli Azra, Haustor, Film, Patrola, Pankrti, Električni orgazam, Idoli, Prljavo kazalište i mnogi drugi. Kako je Mirković odrastao uz takvu glazbu, bilo mu je nevjerojatno da se još nitko nije sjetio to prenijeti na filmsku vrpcu. Pa je odlučio sam to učiniti. I dao si je truda. Kako su zvijezde iz tog doba razasute po cijelom svijetu, osim u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu, film je snimao i u New Yorku, Parizu, Utrechtu i Beču.
Film je pretpremijerno prikazan na prošlogodišnjem festivalu u Puli, izazvavši proturječne reakcije. Neki su htjeli vidjeti više glazbene arhive (a manje izjava ostarjelih zvijezda), dok je druge film taknuo u žicu.
Moraš biti prijavljen/a!
Rock lives forever
Film je odlican! ustvari to je dokumentarac o rock sceni 70-ih i 80-ih na podrucju bivse Juge. Kad sam gledala film, bila sam ljubomorna na tu ekipu koja je zivjela u to vrijeme jer im je bilo bas zaaakon kaj se mjuze tice, i stimung je bio genijalan!
Sve u svemu- cista 5-ica
Svakako pogledati...
Ako je život s kraja sedamdesetih na rane osamdesete ovako djelovao tada mi je još više žao što ga nisam imala priliku doživjeti. Mislim bila sam bebač, ali to nije to. Svaka čast Igore. Popravio si pogled na domaću kinematografiju. Nadam se da će biti još tvojih radova...
B.T.W. film ima nekih propusta, ali iz sentimentalnih razloga ne mogu ih uzeti u obzir.
Zato je od mene zaslužio čistu peticu....
Osobno
Ovaj film je čista subjektiva,za samog Mirkovića i za sve ljude koji su sudjelovali u Novom Valu.Takav je i bio pristup filmu,prikazan iz osobnog kuta,ne skrivajući simpatije ili antipatije prema nekom tadašnjem bendu.
Ja pak nisam djete novog vala,ovaj film mi ne prestavlja nikakvu sentimentalnu važnost,i na mene može djelovati tek kao jedan povijesni prikaz.
Gledajući Mirkovića kako "uživljeno" komentira svaki kancert,svako pojavjivanje novog benda čovjek stijeće dojam da je to bilo jedno zaista lijepo razdoblje.
No film u cjelini baš i ne izgleda tako lijepo,ima praznog hoda,kada me jednostavno nije "održavao na životu".
Mirković dosta voli iznositi svoja stajališta bez nekog posebnog potkrepljenja,recimo kada umanjuje važnost i utjecaj Bijelog Dugmeta na Novi Val.
Film kvari i lagana patetka,kad autor lijepi svoju fotografiju na TV,jednostavno pre očit naćin podilaženja svojoj generaciji.
Uglavom da sam ja bio #sretno dijete# možda bi ponukan sječanjem na mladost bio opčinjen ovim filmom,ovako samo bolje od hrvatskog posječnog dokumentaca(valjda je zbog toga ovaj i pobro toliko hvale u svim medijima) a daleko od nekih boljih i zabavnijih inoemnih dokumentaraca.
Ojena:3
Sretno dijete
Muzika zauzima vrlo važno mjesto u mom životu i mislim da je čak mogu nazvati najvažnijom sporednom stvari na svijetu (čak ispred filma, a svakako ispred onog što se obično podrazumijeva pod tim pojmom). U tom kontekstu, Mirkovićev film je, što se mene tiče, prava slastica, tim više što novi val smatram jedinim iole vrijednim razdobljem u domaćoj muzičkoj kuhinji.
Kako je i sam Mirković naznačio, "Sretno dijete" uistinu je djelo promatrača, fana, nikako kritičara ili nekakvog prekaljenog znalca, pa i funkcionira kao fini, nostalgični pogled na odrastanje u ambijentu nečeg što se uistinu pokazalo bitnim. Azra, Haustor (meni i dalje najdraži među tadašnjim herojima), Idoli, Film, Prljavo kazalište (koje s posebnim žaljenjem gledam, znajući u kakvo su se zlo pretvorili), Električni orgazam, Šarlo i još tkogod koga sam možda zaboravio (Bijelo dugme namjerno izostavljeno!) ostali su najveća imena tuzemne i bliskozemne muzičke scene, konačno okupljeni u jednom pristojnom, zabavnom dokumentarcu, koji je na dostojan način zabilježio trenutak kad smo bili ukorak sa bijelim svijetom.
Ovo danas... to je priča za neki daleko mračniji film...
ZAKON!!!!
LJUDI NOVI VAL NA FILMU, DA LI JOŠ ŠTO TREBA REĆI!!!!!!!!!!!
presretno dijete
nakon odgledanog filma u kinu jedva sam čekao najavljenu dvd proširenu verziju. ona nije razočarala, već je probudila još više emocija i sjećanja nego sam film. izbrisane scene, zaboravljeni spotovi (idoli, orgazam, prljavci, azra, haustor, film), cijeli intervjui vrijede svaki novčić uložen u dvd.
dokumentarac
dakle, u jeku svjetskog hira gledanja dokumentaraca u hiru nastaje sretno dijete igora mirkovića.
za razliku od moore i co. to je otkačeni, zabavni i nadasve nostalgični film o fenomenu ex yu scene 70ih i 80ih.
mirković se vraća u djetinjstvo i sa subjektivnog stajališta prikazuje otpor malograđanstvu i mddiokraciji. nije to otpor intelektualaca (iako je i njih bilo), nego mladeži nezadovoljne životom u sistemu.
i što je najzanimljivije, taj otpor nije niti nasilan niti nametan.
to je onaj zdravi, normalni otpor razuma.
svaka čast mirkoviću na djelu
čista petica
p.s. za čitanja knjige i filma. na trenutak sam pomislio da pripadam tome dobu.
mali čovek hoće ali ne sme
sori mirkovići al ko je ovde lud, pazi film je o ludom novom valu zvečki kavkazu skcu okcu i kao pun lude mjuze ali u tvom film imaš osjećaj da su krolkodili došli i pojeli muda tvom filmu, slušaj sve je to fino intimistički dokumentarni filmić i naravno da ovo nije tako loše kao npr. graham i ja puhovskog ali da si dosadan čovjče jesi...te heroje, nekad divlje životinje ti si nam prikazao kako trunu u midlajf krajsisu, čast iznimci bogovića koji je uvijek ostao isti... i izgubio si sav sok novog vala...to nije film o ludim fakin bijelim koraljima koji su otkrivali lokendlol to je film o ljuidima koji su živjeli i izgorili sto na sat pa si mogo preći preko crte i umjesto da nam predstaviš sanatorijske mumije pokušat iz nekog izvući neku ludu i neobjektivnu priču, neku rečenicu koja ne pati od patosa i objektivno subjektivnog stava, i jebao te jajo jajo i novi val, ma daj ne budi smješan...hvala bogu brat i sestra su bili otprilike tvoje godište i svaki put kad sam s njima pričao bilo mi je zanimljivije nego na tvom dokumentarcu...kao potego si do utrechta a nisi skupio ni dovoljno muda da potajno snimiš đonija kak biciklira ko kad si nekad visio u maloj zvečki i nisi se usudio preći na drugu stranu ulice, prijatelju fakat si truba! al dobro barem ima par dobrih starih spotova i barem si ovaku pipu sigurno pomogao prodati tisuće primjeraka knjiga fotki...kako šarlo reče malo čovek hoće preko crte...hoće ali ne sme..
odlično!!!
Prvo moram komentirati da osobnim frustracijama ovdje nije mjesto, ovdje se traži komentar o filmu. Očito je da je'whodoneit'vrlo isfrustriran nesretan čovjek, jalan zbog neostvarenih želja, a jal istresa na redatelja filma. On stvarno nije bio sretno dijete.
Slažem se s Mare - više nego dobar dokumentarac, jednostavan i usmjeren na prave stvari, sa 'glavom i repom', nešto što je trebalo ljudima koji su uhvatili taj 'zadnji vlak'. Svi smo se nekako pomirili sa današnjom muzičkom scenom i zaboravili kako je to nekada izgledalo! Tako mi je drago da je netko napravio takav film, i to tako uspješno, bez velikih pretenzija i patetike. I da, bilo je suza i smijeha. A ja jedva da sam uskočila i u 'zadnji vagon' - u zadnji tren u pravom smjeru :-)
napokon dobar hrvatski film
kao sto rekoh napokon dobar hrvatski film
i ja sam bila sretno dijete ulovila sam zadnji vlak da pomalo sudjelujem u svemu tome
i vjerujem da mi je to na jedan nacim odredilo danasnji zivot
da to nisam dozivjela vjerojatno bi se utopila u masi danasnjeg sunda i primitivizma
to me usmjerilo na dobre i prave stvari
mirkovic je to napravio izvrsno pogotovo sto je bio samo promatrac iz prikrajka bravo
na premijeri je bilo i suza i smijeha
poslije odlicna svirka i izvrsno druzenje
whodoneit i svi koji su ocijenili film lose
zao mi vas je niste sretni ljudi
na
Igor je našao svoju staru fotku!
igor mirković je jedan cool tip. nekad novinar, onda malo redatelj, pa opet (veliki comeback!!!) novinar, pa onda opet redatelj. izgleda da se konačno odlučio što će biti kad odraste. bit će redatelj! zato je snimio još jedan film, i to opet dokumentarac kao i onaj o vitasoviću, kao i onaj koji je radio sa grlićem. dobro da je to dokumentarac, ta ga forma ipak najbolje veže za njegovu drugu ljubav. novinarstvo. koje je ipak stavio u drugi plan. jer je odlučio (ipak) biti redatelj. dok se ne predomisli.
**************
sretno dijete. film igora mirkovića.
igor mirković se vozi u automobilu. fin auto, a igor se vozi i lupka prstima po volanu. mora da se to u njemu javlja neki kreativni nerv, ili je samo nervozan. možda je ipak nervozan. kako i ne bi kad je to intro u njegov film. film o muzici koju je slušao kao napredni teenager, i idolima svoje mladosti s kojima se tada kao klinac nije mogao družiti. danas više ne sluša tu muziku, prerastao ju je (sad valjda kao i svi intelektualci sluša đibu), a sa svojim negdašnjim idolima i slavnima mu se ne druži, jer je sada i on jedan od njih. postao je u međuvremenu slavan. novinar. redatelj. oboje. tako nešto.
**************
igor mirković gleda svoje stare fotografije. gleda onu na kojoj je goluždrav i na kojoj mlitavo drži papir s natpisom MLAD I VJEČAN. pisalo bi na tom papiru i nešto bolje, ali teenage angst ne leži mu najbolje. gleda stari igor mladog igora i misli si: bože, što sam imao bezobrazan gard. ma vidi ti mene!
ljepota prizora može se i popraviti. zato igor zakelji svoju fotku na televizor na kojem se vrti snimka jedne televizijske emisije. nju vodi igor mirković. dva igora na ekranu, jedan igor ispred ekrana. ukupno, tri igora u kadru.
hmmmm, kako ovo dobro izgleda, misli si igor. joj, mogao bih cijeli film ovako... ali, dosta autoerotike. ne treba zaboraviti da je ovo film o muzici koju je prerastao, i idolima koji mu danas ništa ne znače. jer je odrastao, a odrastao čovjek nema idola.
**************
igor se baca na detektivsku potragu. navodno za likovima iz nekih prošlih vremena. intervjuira jaju, vladu, renata, davorina, gileta... ipak mu ta forma najbolje ide, a ako može petar krelja godinama snimati dokumentarce po principu «gurnem ti kameru u glavu, a ti pričaj, pjevaj, plači», može i igor. uostalom, taj je pristup najbliži novinarstvu, a on je ipak novinar. doduše bivši, ali kako jadranka kosor reče: jednom novinar, uvijek novinar. čak i kad je redatelj. pogotovo tada!
**************
igor snima renata metessija jer je on baš ono što mu treba za film. čovjek koji je bio prisutan kada su se događaji događali. razgovaraju u tvornici, i renato mu priča kako u neka stara vremena uopće nisu razmišljali o politici, nije im to bilo ni na kraj pameti, nikakav tito, nikakvi bakrači.
ali čovječe, pa kako to? - pita igor s nevjericom. e, s kim ja pričam, misli si igor koji zna da svatko normalan razmišlja o politici, ali sad nema povratka nazad. već je snimio renata, i neće valjda prebrisati vrpcu na koju ga je snimio.
**************
igor sjedi u bircu i gleda kroz prozor. boemski se nalaktio, upija energiju nekih bivših vremena, i zamišlja si tko je sve stajao ispred tog legendarnog birca, točno na tom mjestu, točno u to vrijeme, prije samo nekakvih 20 i kusur godina. tko zna tko je sjedio baš na tom mjestu na kojem igor sada sjedi? ahhh, to bi to znao? igor je u kadru, na pravom mjestu, doduše u neko krivo vrijeme. kamera snima. igora. melankoličnog. skromnog. da, snima igora.
**************
igor putuje u utrecht. s nekim priča na mobitel. navodno je to johnny štulić, ali može biti i igorova mama, a možda igor samo drži slušalicu na uhu i priča sam sa sobom. kaže da priča s johnnyem. odnosno branimirom, jer kaže: branimire, ja dolazim u utreht, i bit ću tamo dva dana, i volio bih da se nađemo samo na pola sata.
igor, bivši novinar zna da će žrtvu kasnije lako biti zapričati, samo ga je bitno uhvatiti na prvih 5 minuta ili pola sata. wow, igor priča s johnnyem. ej škvadro! s johnnyem štulićem! znate vi ko je on? johnny je bog. i baš zato što je bog, johnny igoru pokaže srednji prst, ali to ne vidimo jer je on s druge strane tog dokumentarno snimljenog razgovora u kojem vidimo igora kako drži slušalicu. i navodno priča s bogom. johnnyem.
**************
igor je malo ljut. došao je u utrecht, a johnny s njim neće razgovarati. igor ga neće čekati ispred kuće, neće ga zaskočiti u dućanu dok ovaj kupuje pola kruha i litru mlijeka, jer mu je to onak malo bez veze. ak neće, neće. ko ga šljivi. glavno da je snimio kvart u kojem mirno poput penzića danas živi johnny. hehe, koji luzer, misli si igor. bio je takva faca, a danas živi s ovim penzićima. seljak.
**************
igor je otputovao u new york. razgovarao je sa mirkom ilićem. pričali su o coveru omotnice za album bijelog dugmeta. onog sa ženskim sisama. mirko kaže igoru kako su pred zvečkom tražili komada koji bi na trenutak pokazao sise koje bi uslikali. ipak su voljnu damu nekako našli i uslikali, ostalo je povijest. upečatljiva omotnica. i svi mi u kolektivnoj memoriji imamo sliku tog covera. baš zato što ju imamo pohranjenu u sivim ćelijama, igor nam ju nije želio još jednom pokazati. ma šta će vam to. sise ko sise.
**************
uostalom, tko zna, vlast se promijenila, i možda bi igorovom filmu neka novoosnovana komisija za šund stavila nepoželjnu etiketu, baš kao što je to nekad radila muzici. igoru ni ne pada na pamet razgovarati sa ekipom iz komisije za šund. nije mu to zanimljivo. uostalom, seljaci jedni. kako su se uopće mogli baviti tako odvratnim poslom. slušati ploče i proglašavati ih šundom. tu epizodu treba što prije zaboraviti. pogotovo u dokumentarnom filmu. tu za nju nema mjesta.
**************
igor s fedorom kopa po starim brojevima poleta. zna da je u jednom broju, onom u kojem je slika toma gotovca koji se brije, na jednoj fotografiji uslikan i on. igor. ali je s igorovim primjerkom tog starog poleta, još jako davno, netko slučajno obrisao prozore. igora to muči 20 i kusur godina. izgubio je jedini dokument kojim može dokazati da je bio na ulici jednog dana kada se nešto važno događalo. znao je da netko ima te stare polete, ali mu je bilo neugodno samo tako tražiti da si fotokopira i skenira tu stranicu. ili da si napravi fotku iz negativa, ako taj još uvijek postoji. ne, ne, to bi bilo previše bahato, samodopadno i autoerotično, treba smisliti dobar razlog da se domogne te fotografije. zato je igor snimio film. zove se 'sretno dijete'. detektivska priča. o tome kako je igor tražio i našao fotografiju na kojoj ima 16 godina. tek. igor je snimio film. osim sebe, snimio je još neke ljude. našao je i neke stare dokumentarne snimke. stavio je i njih u film. našao je fotografiju. igor je zaista sretno dijete. redatelj. novinar. redatelj. novinar. ne zna, nije još odlučio. ima još vremena, razmislit će što će biti kad odraste. igor je sretno dijete. našao je svoju fotku.