Rimu, s ljubavlju

Amerikanci u Rimu

Woody Allen neumorno nastavlja da snima filmove po evropskim metropolama.Ovog puta radnju smešta u večni grad - Rim.Mlada američka turistkinja Hayley (Alison Pill) upoznaje šarmantnog advokata Michelangela (Flavio Parenti) na ulicama živopisnog Rima.Provode nekoliko božanstvenih zajedničkih dana i očarana devojka, ubeđena da je pronašla ljubav svog života, poziva roditelje da dođu iz Amerike i upoznaju Michelangela i njegovu brojnu familiju...Naravno da je ovo samo jedna od priča koje nam Allen prezentira na sebi svojstven način.Angažovanje brojne glumačke ekipe, sa nekolicinom zvučnih imena, uključujući i lokalne umetnike, sa italijanske čizme, jasan je pokazatelj da je režiser želeo da stvori neophodnu autentičnost u oslikavanju različitih karaktera, kulturoloških razlika, pa i samog pogleda na život.Kroz nekoliko paralelnih priča, svedoci smo sudara američkog pragmatizma i italijanske improvizacije, gde jedni sve posmatraju kroz novac, a drugi se bave i nekim drugim stvarima, samo za svoju dušu.Stoga su razgovori između neurotičnog Jerryja (Woody Allen, nakon 6 godina opet se pojavljuje ne samo iza, već i ispred kamere) i opuštenog Giancarla (Fabio Armiliato) zaista urnebesni, odličan primer kako se izvlači ono najbolje iz komedije situacije.Ljubav je i ovde u pozadini, ima zapaženo mesto u celokupnoj radnji, jer kroz sekvence raspoređene u druge priče, defiluju brojni likovi koji su opterećeni problemima ljubavne prirode.A ima i preljube, istraživanja sopstvene seksualnosti, ali sve je to predstavljeno na ukusan način, bez vulgarnosti svojstvene kinematografima s druge strane Atlantika. Ideja da se pronađe i doživi istinska ljubav je na mestu, a svi oni koji za tim naprosto vape, silno žele da ih pogodi Amorova strela, prikazani su na krajnje zanimljiv i dopadljiv način.Jedni su zbunjeni, drugi proračunati, treći zabrinuti, a neki nonšalantni, ali sve ih povezuje nešto zajedničko: romansa na ovako uzbudljivom mestu, gde sve lepo izgleda, počev od modernih objekata, drevnih ruševina, prirodnog okruženja, pa sve do stanovnika ovog uzavrelog grada. Allen je na momente preoštar u karikiranju današnje pop kulture, jer nekoliko situacija izgledaju prilično isforsirano, veštački namontirano.Rezultat je nekakav usiljeni humor, koji realno nije po svačijem ukusu (npr. dešavanja sa običnim radnikom, koga zamenjuju za medijsku zvezdu, gde se Roberto Benigni odlično snašao, ostavljaju tragikomičan utisak).Generalno gluma je solidna, a pohvale zaslužuje i odlična fotografija, jer film ima visok estetski nivo.Darius Khondji je kamerom nenametljivo predočio brojne kadrove Rima, koji iniciraju prijatnu atmosferu, što u neku ruku diktira relativno lagodan način života koji vodi većina Italijana.Allen je ponovo uspeo da snimi zabavan film, koji nosi neke poruke, bez obzira što nisu možda prihvatljive svakome (pre svega, kako Amerikanac gleda na Evropljane i njihov životni stil).Uprkos svemu, ova komedija će vas oraspoložiti, a na momente čak i nasmejati, te je mogu preporučiti.A pitanje koje se nameće, jeste - koja je sledeća destinacija ovog nesvakidašnjeg filmskog radnika?

To Rome with Love

Iz godine u godinu Woody Allen nas počasti jednim svojim filmom; zaista divan redatelj/scenarist, vrhunski intelektualac čiji su filmovi čisti užitak za gledanje. Allenova oda Rimu daleko je od njegovih najboljih uradaka, ali također ne bi ga ocijenio među njegova najgora djela, jer postoji tu itekako zanimljivih tema i dijelova o kojima se da prodiskutirati. Zapravo kada bi dijelili film, on bi mogao biti podijeljen na četiri dijela: dva bi obuhvaćala Amerikance (Allen i Baldwin/Eisenberg/Page...), a dva Talijane (Benigni i mladi talijanski par).
Tako Allen obuhvaća današnji svijet instant zvijezda koje ni same ne znaju zašto su poznate, jer ništa posebno ne rade u životu, a mi, ostali „smrtnici“ želimo saznati sve o njima; pa čak i one najgluplje stvari poput što je netko doručkovao (Benignijev lik). Problematika ljudi koji su „poznati zato jer su poznati“ kako Allen kaže. Što se tiče mladog talijanskog para tu Allenova komedija slučajnosti dolazi do punog sjaja. Jedan obični odlazak frizeru završava bračnim preljubom sa obje strane, ili ja bi to nazvao utjecaj jednog glamuroznog, velikog grada na neiskvaren provincijski par. U ovom „segmentu“ je odlična Cruz u ulozi escort dame (izgledom i manirama savršen odabir).
Možda i najdosadnija priča je ona koja se tiče poznatog arhitekta Johna (Baldwin) koji upoznaje mladog studenta arhitekture Jacka (Eisenberg) šetajući ulicom u kojoj je on živio dok je studirao. Baldwinov lik potom preuzima ulogu svojevrsnog pratitelja Jacka i njegove djevojke dok se stvara ljubavni trokut s dolaskom prijateljice Monice (Page); pritom bi John bio Jackova savjest ili rekao bi više da je Jack zapravo John u mladosti. U toj priči su odlični suptilni Baldwin i Page koja uspjeva pokazati svoj talent.
I zadnja, meni omiljena priča se tiče para Amerikanaca, Jerrya (Allen) i Phyllis (Davis) koji dolaze u Rim kako bi upoznali kćerinog dečka i njegove roditelje. Taj dio je prepun klasičnih Allenovih dijaloga između supružnika, odličnih dosjetka o pojedinim zanimanjima (pogrebnik konkretno); te dobivam dojam da je Allen najbolji lik sačuvao za sebe. Umirovljeni direktor opere kojem umirovljenje teško pada, pa nalazi novu zvijezdu u ocu od kćerinog dečka, koji ima samo jedan problem: pjeva dobro jedino pod tušem.
Allenov film za 2012. svakako ima svoje trenutke, solidna je to komedija u nekim segmentima gdje su Allenovi dijalozi i štosevi dobri, dok u nekima i ne funkcionira tako dobro, no ukupno dobili smo lijepu razglednicu Rima s Allenovim potpisom koji ovoga puta i nije tako sjajan kako obično zna biti!

2.5

Puno sam očekivala od Woody Allen-a ali moja očekivanja nisu ispunjena. Mislim da bi se u Rimu moglo naći i zanimljivijih životnih priča od ovih koje su u filmu. Jedino mi se svidjela priča koja je parodija na slavne ličnosti i na razloge zbog kojih su slavni u kojoj je glavni glumac Roberto Benigni kojeg obožavam. Nećete puno izgubiti ako pogledate film, možda samo 2h :D