Iceman

Poljak

Malo poznat široj javnosti izraelski sineasta, Ariel Vromen najzaslužniji je za filmsku ekranizaciju šokantne životne priče izvesnog Richarda Kuklinskog (Michael Shannon), koji je u mafijaškim krugovima bio poznatiji kao Poljak (zbog svog porekla). Inspiraciju da snimi jedan ovakav biografski film, Ariel Vromen pronašao je u knjizi 'The Iceman: The True Story of a Cold-Blooded Killer', koju potpisuje Anthony Bruno.Takođe je za potrebe snimanja korišćen izvorni, dokumentarni materijal koji je ovekovečio Jim Thebaut u svom dokumentarcu:'The Iceman Tapes: Conversations with a Killer'.U periodu od kraja 40-ih, pa sve do 1986. godine, pratimo uspon i pad čoveka koji je ubio čak preko 100 ljudi (po nekim procenama ta cifra je znatno veća i dostiže frapantnu brojku od 250).Richard Kuklinski je od sitnog kriminalca, koji je s ortakom 'valjao' ilegalne porniće, vrlo brzo napredovao u podzemlju, tako što je postao brutalni plaćeni ubica, koga je angažovao prevejani mafijaš Roy Demeo (Ray Liotta).Kasnije je nastavio da radi solo ili kao partner s kolegom - Mr. Freezyju (Chris Evans).Uporedo s poslovnom stranom njegovog života, režija nam suptilno prikazuje i onu drugu, vedriju stranu.A to je njegov skladan porodični život.PoljaK je bio uzoran suprug i voljeni otac, koga su njegove dve ćerke prosto obožavale.Taj uspostavljeni balans uglavnom uspešno funkcionište tokom trajanja filma.Mala zamerka ide na račun studioznijeg oslikavanja psihološkog profila tipa koji je toliko bio hladnokrvan i staložen prilikom izvršavanja naloženih prljavih poslova, da je to kod njega vremenom postala čista rutina.Međutim, Michael Shannon je pre svega facijalnom ekspresijom, gegovima, načinom hoda, ostavio upečatljiv utisak.Uspeo je u nameri da kreira lik koji iza ledenog pogleda i bezizražajnog lica, vešto potiskuje emocije duboko u sebi.Pohvale i ostatku odabrane glumačke ekipe. Pre svih tu vredi pomenuti glumca čije ime je postalo sinonim za gangstera.Pogađate, to je naravno Ray Liotta.Ništa lošiji nije bio ni Chris Evans, koga su šminkeri toliko zakamuflirali da gas valjda ni rođena majka ne bi prepoznala.Od ženskih likova moram da naglasim kako je Winona Ryder odigrala sasvim korektno lik Deborah, dobronamerne ženice koja je iskreno volela i slepo verovala svom čoveku, sve dok ga nisu uhapsili na njene oči.Ako pođemo od toga da se radi o biografskom filmu, čija radnja se rasteže na period od nekih 40-ak godina, onda vredi odati priznanje ukusno napravljenoj scenografiji, kao i dizajneru kostima i naravno timu frizera i šminkera (frizura s kojom se pojavljuje David Schwimmer u roli sitnog krimosa Rosenthala zaista nikoga ne ostavlja ravnodušnim).Uz sve to i fotografija je na potrebnom nivou, jer sa nekoliko efektnih kadrova, doprinosi da ova drama estetski izgleda jako dobro.S obzirom da je kritika uglavnom dobro ocenila knjigu, ne mogu se oteti utisku da je iz toga mogao da se sroči nešto dublji filmski scenario, a što bi neminovno iziskivalo i nešto duže trajanje filma.No i ovako nije ispalo loše, pa sam siguran da je Vromen skrenuo pažnju producenata i uglednih flimskih kuća na sebe, što konkretno znači da je na pomolu jedna zanimljiva karijera.A ubeđen sam da ćemo plodove njegovog rada u budućnosti, konzumirati s neskrivenim uživanjem.

Propuštena prilika

Richard Kuklinski je bio čovjek koji je radio kao plaćeni ubojica za američku mafiju; bio je poznat po svojoj hladnoći i nemilosrdnosti pri ubijanju pa od tuda i nadimak 'The Iceman', njemu je to dolazilo kao disanje, nešto potpuno prirodno. Ako malo dublje zaronite u tako fascinantan lik po kojem je mogao biti napravljen genijalan film, vidimo da sve zapravo počinje s njegovim izrazito oštrim, psihopatskim ocem koji je koristio sve moguće odgojne mjere kako bi svoju djecu doveo u red. Niti majka nije bila ništa bolja, pa su često znali toliko tući, ili kako oni su to doživljavali odgajati, djecu da je jedno od njih i umrlo od ozljeda. Sve u duhu katolicizma naravno.
Kao što ste mogli primjetiti Vromenov film radi prvu veliku grešku u karakterizaciji Kuklinskog i uopće ne prikazuje njegove početke iz kojih se razvila osoba kakav Kuklinski u suštini jest. Još me više zasmetao filmski prikazan odnosa s ženom i djecom koja su mu kao bila centar svijeta. Nakon par klikova internetskim bespućima lako je doznati da to i nije bilo baš tako, te da je Kuklinski u blažem obliku provodio stegovne mjere svoga oca i na svojoj obitelji; oni su više bili taoci Kuklinskoga koje je on promatrao kao vlasništvo a ne kao voljenu zajednicu za koju bi sve učinio. Još jedan vrlo važan problem Vromenova prikaza obitelji Kuklinski je što pretjeranim, i kao što se da isčitati neistinitim, afekcijama Richarda prema obitelji on gubi na svojoj hladnoći po kojoj je bio poznat. Apsolutno je nepotrebno psihopatskom ubojici dodavati ljudske osobine jer ih je Kuklinski posjedovao u izrazito majušnim dozama sudeći po pisanim podacima. Nadalje, prikaz sporednih likova u filmu je poprilično loš jer ih većina u priču ulazi neprirodno i ispadaju neprirodni. Npr. preveliku pažnju je dobio Rosenthal, Židov koji se srami svoga prezimena pa svakom prilikom koristi ono od svoga šefa – koji za ukupno radnju biva potpuno nebitan. Usporedbe radi prikaz Kuklinskijevog brata Joea, osuđenog pedofila i ubojice, u zatvoru traje minutu-dvije, a puno je bitniji da uvidimo kako tu ima nešto dublje, nešto loše u srži njihove obitelji. Čak i prikaz drugog plaćenog ubojice, Roberta Prongea (Evans) nije u potpunosti dobar jer je suviše banalan i komičan.
No, ono što bez sumnje funkcionira u filmu jest gluma Michaela Shannona, koji pokušava spasiti što se spasiti da i velika je šteta što ovaj projekt nije došao u ruke iskusnijih filmaša jer bi Shanonnova gluma u boljem filmu od ovoga mu bez problema priskrbila novu nominaciju za Oscara. Ovako sve ostaje na pokušaju i promašaju jer Kuklinski je previše interesantan lik da ga se prikaže ovako loše, kao da scenaristi nisu dovoljno zagrebali pod površinu i uvidjeli gdje se krije potencijal i što treba naglasiti. Velika propuštena prilika...