Smrt radnika na HRFF-u

Mjesto 'zločina' filmoljupcima je itekako poznato. U zagrebačkom su se Studentskom centru u protekla tri mjeseca odrolali metri i metri filmske trake; u rujnu smo svjedočili odličnom prvom izdanju Međunarodnog festivala eksperimentalnog filma i videa, 25 FPS, mjesec dana kasnije, po sveukupnom dojmu i posjećenosti, najboljem do sada izdanju Zagreb Film Festivala, a na pragu kalendarske zime evo nam i Human Rights Film Festivala.

HRFF se premještanjem projekcija dobrog dijela filmova iz programa u Kino SC, umjesto dosadašnjeg trokuta Tuškanac-mama-Močvara, približio većem broju publike, što je bilo vidljivo jučer kada je na svečanoj projekciji otvorenja dokumentarac 'Smrt radnika' Michaela Glawoggera napunio dvoranu od oko 1000 mjesta! No, deja-vu ZFF-a nije izostao, posebno kada se za vrijeme projekcije filma moglo pronaći isto toliko ljudi ispred dvorane koji su, s pivom u ruci, čekali početak koncerta Bambi Molestersa. Problem velikog broja publike koja se na filmske festivale dolazi isključivo zabaviti, ili da upotrijebimo još jednu moguću formulaciju – problem filmskog festivala koji hotimice ili nehotice postaje dominantno mjesto zabave, a manje gledanja filmova, mogao bi, nakon ZFF-a, pokucati i na vrata HRFF-a.

No, vratimo se natrag u 'garažu'. Dokumentarac 'Smrt radnika' Michaela Glawoggera, jedan od skupljih iz kategorije (2 milijuna $$) nažalost, nisam odgledala do kraja. Ne, nije razlog loš film, naprotiv. Kombinacija mog slabog želuca i mekoga srca nije se sredinom filma poklopila s autorovom potrebom da nam bez ustručavanja preko cijelog velikog platna podastre u svoj svojoj iskrenosti običan dan na nigerijskoj klaonici na otvorenom.

Krenimo, ipak, ispočetka. Austrijski se autor odlučio ispričati nam pet priča o marljivim radnicima uglavnom siromašnih zemalja, koji se bave gotovo ropskim poslovima: ukrajinski rudari su nakon otkaza u matičnom rudniku pronašli samo svoje okno u kojem poput mrava po cijeli dan u nemogućim uvjetima kopaju svoju vreću ugljena, indonezijski nosači sumpora koji pod pritiskom prepunjenih košara trčkaju kozjim stazicama preko sumporne, vulkanske planine koja izgleda kao da je izrasla u samome paklu, te donose svojih stotinjak do čak sto i četrdeset kilograma tereta na sabirno mjesto.

Stigli smo i do kobne treće priče, točnije prikaza  nigerijske klaonice na kojoj mesari primitivnim metodama (maljem u glavu, tupim nožem preko vrata...) ubijaju životinje, deru im kožu, lome rogove, papke, te potom prodaju…. Zanimljivo je da je baš za njih sam redatelj kazao da su najsretniji od svih prikazanih protagonista!

Do tada odlična i poželjna kamera vrsnog snimatelja Wolfganga Thalera, koji se ne libi svojom 'produženom rukom' izuzetno približiti protagonistima, u ovoj je priči bila još samo jedan razlog više da preko ekipe koja sjedila (neki su i spavali!) pokraj mog sjedala odskakutam prema izlazu. Istim su putem krenuli još mnogi. Kvragu, pa zna se da se medicine masacre u s/m varijantama postavlja uvijek kao posljednja točka! Pa tko voli, nek' izvoli! Ovako propustih još dvije posvete plemenitoj vrsti u izumiranju – radnicima.

Ipak nema mjesta žaljenju. Festivalski je program bogat, pred nama su još četiri dana pomno odabranih filmova, dokumentaraca najviše, igranih filmova nešto manje, bogata retrospektiva Chrisa Markera, te zabava za kraj festivalskog dana. Pogledajte željeno, zamislite se, aktivirajte na polju promicanja ljudskih prava i cilj organizatora bit će ispunjen.