Festival ljudskih prava – mračan i poetičan

Ženske teme nikako nisu sporedne, ali su izvrsne za popratni program festivala o ljudskim pravima. Za HRFF 'ženske' filmove odabrale su Dora Baras i Lucija Zore. Pregled ženskog pisma u filmskoj povijesti uguran u pet festivalskih dana pomalo je pretenciozan projekt, ali treba ga pohvaliti zbog besplatnih projekcija i odabira značajnih redateljica i filmova koje je inače teško ili nemoguće nabaviti.

Prva je na rasporedu bila ‘Nasmijana gospođa Beudet’, film francuske redateljice Germaine Dulac čiji je film ‘Školjka i svećenik’ iz 1928. prvi uradak filmskog nadrealizma, a ne, kako to obično u masi kruži, popularni ‘Andaluzijski pas’. ‘Djevojke u uniformi' ostale su upamćene kao prvi film sa otvorenom prolezbijskom pričom zbog čega je bio zabranjen u SAD-u, sve dok prva dama Eleanor Roosevelt nije uvidjela njegovu važnost. 'Pleši, djevojko, pleši’ je pomalo komercijalan rad kojeg je montirao Robert Wise (kasnije redatelj ‘Moje pjesme, moji snovi’). ‘Orlando' britanske redateljice Sally Potter snimljen je prema poznatom istoimenom djelu još poznatije Virginie Woolf, a iako ga je kritika hvalila, na momente je krajnje pretenciozan.

‘Jeanne Dielman’ Chantal Akerman uvršten je u knjigu ‘1001 film koji svakako trebate pogledati’, ali ipak se radi o djelu rezerviranom samo za krajnje izdržljive filmofile, budući da traje 201 minutu. ‘Sreća’ Agnès Varde, ‘bake novog vala’ jedan od rijetkih filmova u kojima dolazi do potpune sinestezije – skladno se sjedinjuju klasična glazba, šarene boje prirode, osmijesi na licima protagonista i sve ostalo. ‘Ivančice’ su, pak, bile najveće iznenađenje. Eksperimentalno-avangardni film nadrealističke režije, koji pomalo sliči na razvratni Fellinijev ‘Satirikon’, samo u modernom dobu i s ženskim junakinjama. Film je izrazito zanimljiv, ali prilično naporan.

‘Nevidljivi supranici’ o shizofreničnoj ženi koja strahuje od napada izvanzemaljaca ima zanimljivu ideju, ali ne nadmašuje 'Sreću' i 'Ivančice'. ‘Dnevnik mojoj djeci’ jedne od najznačajnijih mađarskih redateljica Márte Mészáros, spor je, težak, a često i monoton film, zbog kojeg je trećina kino publike napustila dvoranu (5 od ukupno 15 gledatelja). Nakon toga slijedili su ‘Ručak s bakom’ te ‘Borovi i jele: sjećanje žena na život u socijalizmu’, dva hrvatska filma, koje potpisuju Barbara Blasin odnosno Sanja Iveković, a popratni je program zaključen filmom ‘Dogodilo se netom prije’ Anje Salomonowitz, pričom o nasilju nad ženama nagrađenom na posljednjem Berlinaleu.

U glavnom programu nakon velikih priča s početka festivala (rat, Kennedy) uslijedili su nešto intimniji filmovi. 'Import/Export' je socijalna drama koja obiluje scenama tipičnim za Ulricha Seidla - čovjek je čovjeku vuk, a okrutnosti i bešćutnosti ima napretek. Kritičar 'Varietyja' zaključio je da ta naturalistična drama nema komercijalni potencijal, ali je dušu dala za festivale (ljudskih prava?). Glavne zamjerke su što scene sa gerijatrijskog bolničkog odjela naginju eksploataciji, no ova priča o hladnoj Ukrajini i još hladnijim Austrijancima ionako nije za nježne dušice.

Aleksandar Sokurov se u 'Aleksandri' dotiče neugodne teme ruske sadašnjosti – rata u Čečeniji. Baku koja posjećuje unuka-vojnika glumi operna diva Galina Višnevskaja, koja u ovom filmu predstavlja svojevrsniu rusku Majku Hrabrost. Snimljen ispranih boja, na izvornim lokacijama u Groznom, film ne pokazuje scene bitaka, ali uvjerljivo pokazuje ružnoću i brutalnost rata u kojem se gubi ljudskost.

Nije sve bilo tako crno, 'Motiv za profit i vjetar koji šapuće' /naslovna/ pruža alternativni pogled na povijest SAD-a uz fascinantnu vizualnu podlogu. Nakon slikovne poetičnosti, festival je završio uz 'Revoluciju' Jouka Aaltonena, podsjetnik na doba kada su glazbenici pjesmama htjeli promijeniti svijet, a nisu se zvali Thompson.

Ukupan dojam popratnog programa nije loš, ali moglo je to i puno, puno bolje. Zamjerke idu na račun festivalskih projekcija, jer su mnogi filmovi puštani s divx-ova i dvd-ova, većina njih čak i bez titlova, a neki su izravna kopija s HRT-a (pri čemu na kraju filma čak i piše 'Obrada – Hrvatska radiotelevizija’). Ipak, kao što smo već i naveli, riječ je o besplatnom i nekomercijalnom programu kojeg je u izvanrednom terminu pripremila nova uprava HRFF-a. Zato ćemo tek poslije sljedećeg, redovnog izdanja HRFF-a moći definitivno ocjeniti koncepciju i organizaciju ovog važnog festivala.

Dean Kotiga