Pileći izbor Gorana radovanovića / INTERVIEW

Na reprizi 48-minutnog filma iz regionalne konkurencije ZagrebDoxa, 'Pileći izbori' / 'Chicken Elections' u utorak u 12.00 u kinu Tuškanac, susreli smo autora Gorana Radovanovića i htjeli smo saznati kako je uspio tako dobro uhvatiti prolazak tj. propadanje svoje zemlje u globalizacijsko doba. Naime, film prati autorovu tetu i njezinog sina policajca u predizbornoj atmosferi. Kroz scene iz običnog života autor nam odlično prikazuje različite znakovite situacije koje se odnose na cijelu populaciju. Najviše će u sjećanju ostati scene kada se nesretna autorova teta pokušava snaći pri upotrebi mobitela. Film završava vrlo tužno, njezinom smrću.

Gospodine Radovanoviću, kako ste se odlučili na snimanje života i, nažalost, smrti svoje tete?
Budući da imam iskustva u igranome filmu, naučio sam na određeni način manipulirati ljudima. To najbolje mogu raditi sa ljudima koje znam. Ovo je privatan film.

Mene su fascinirali izuzetno realistični kadrovi?
Na određeni način dio proizvodnje dokumentarnog filma je i manipulacija. Spomenuo bih jednu stravičnu riječ, koja sve znači, a ništa ne znači, a to je POSTMODERNIZAM. Tu je sve dopušteno. Bitno mi je u dokumentarnom filmu da ne izlazimo iz okvira mogućeg. Recimo da ono što je moguće da se dogodi za mjesec dva, mi insceniramo i to je u okviru. U tome smislu je čovjek slobodniji i dokumentarni film je realističniji. Kroz umiranje moje bolesne tete htio sam prikazati umiranje Srbije, uzaludnost tranzicije i apsurd globalizma. Na kraju sam stavio još jednu malu noticu 'sve o mojoj teti' čisto da realističnost bude uzbudljivija.

Jeste li imali problema pri snimanju svoga nećaka i njegovog posla budući da je on policajac?
Ma to je sve na sitnoj razini, tu nisam imao nikakvih problema dapače, zanimljivo je da postoji još određeni strah prema uniformi to je ostalo još iz vremena komunizma. Tako da kad sam snimao njegov posao i stvari koje se događaju oko njega, ljudi s kojima se susretao nisu nimalo prigovarali za kameru. Vjerojatno su mislili da je to policijska kamera. Tako da su se ponašali kako bi se ponašali pred policijom.

U filmu je i jedna zanimljiva situacija kada vaša teta ode kod doktora, a medicinska sestra najednom počne pjevati. Kako je do toga došlo?
Eto nas kod već spominjane manipulacije. Mi smo znali da ta sestra ima određene ambicije prema estradi, čak i malog iskustva. Kad smo ju susreli tamo palo nam je na pamet da je da bi mogla pjevat. Pa onda reko 'Ajde, pevaj sad!'. Njoj se to svidjelo. Možda nije baš legitimno, ali u svakome slučaju je vrlo zanimljivo.

Film je dosad prikazan na Beogradskom festivalu kratkog filma i na IDFAi, a i nekoliko europskih televizija ga je otkupilo. Goran Radovanović od 1984. godine režira i piše scenarije. Vodi vlastitu producentsku kuću Namafilm, član je Europske filmske akademije, a živi i radi u Beogradu. Filmografija: 'Columba urbica', 'Moja domovina - za unutrašnju upotrebu', 'Maketa' i kultni 'Casting'. U Zagrebu je prvi puta 'još od prije rata'. Iz ovih krajeva ostale su mu samo lijepe uspomene, a do kraja će festivala pokušati uživati u gradu i filmovima. E, pa sretno mu!

Ivan Skorin
Portret Gorana Radovanovića snimila je Nina Ðurđević