Dokumentarci na 4. ZFF-u

Zagreb Film Festival još uvijek privlači publiku i dokumentarnim filmovima, sada se projiciraju i u velikim kinima (SC i Europa) koje su solidno popunjena. Velike ovacije publike dobila je 'Dijeta Leibovicha' Avishag Leibovich vjerojatno zbog iskrenosti s kojom redateljica snima vlastitu obitelj pri pokušajima mršavljenja i obrađuje temu blisku studenti(ca)ma.

Ideja prekokontinentalne komunikacije dobro je razrađena i iskorištena u filmu koji je pobrao Zlatna kolica za najbolji dokumentarac 4. ZFF-a, 'I kao Indija' Sandhye Suri /NASLOVNA/. To je priča o Indijcu Yashu koji se prije 40 godina doselio u Veliku Britaniju i još uvijek razmjenjuje filmske razglednice s rođacima u Indiji. Ovo je detaljna pripovijest o njihovom multikulturnom iskustvu no upoznajemo i ostale kulture, neki klišeji skoro da su istiniti – 'pravi' Englezi uvijek vole čavrljati o vremenu, a i o održavanju engleskog vrta. No i Yash i njegova obitelj su postali Britanci, iako ih arhivske snimke s britanske televizije stalno podsjećaju na predrasude koje domaći gaje prema njima (film o milijun 'obojenih' imigranata naslovljen je 'Mračni milijun' a emisija za Indijce uči ih - kako upaliti svjetlo). Film dosta nalikuje na tv emisiju 'Crno-bijelo u boji', stalno se vrte arhivske televizijske i brojne kućne snimke, a sve praćeno indijskim šlagerima i uz puno nostalgije i emocija. Obitelj je jednom nogom u staroj, a drugom u novoj domovini, a kada jedan član obitelji odseli u Australiju jedino što se mijenja je tehnologija – na kraju filma se služe web-kamerom.

Specijalno priznanje za najbolji dokumentarac dobila je minijatura 'Ja vojnik' Kökena Erguna, koja prikazuje vojnu paradu u Turskoj, patriotske govore i slet uz pjesmu i vježbe vojnika, a koristi se tehnikom podijeljenog ekrana da što bolje pokaže militaristički spektakl. Ipak, najbolja minijatura po mom je sudu 'Usnuli grad' Enriquea Rodrígueza iz Španjolske. Naime, Rodriguez snima zanimljivi dokumentarac – apsolutno bez ljudi. Snima pusti grad, ljudi su na poslu, a nikoga nema ni u kafićima (za Hrvate nezamislivo), što filmu daje nadrealnu atmosferu. Čuje se samo vjetar, udaljene ptice i zvuk  automatiziranih uređaja (semafor, sat) - zamrli ljudi i 'oživjeli strojevi'.

Baš kao i 'Uspavani grad', 'Radiofobija' je priča o pustom gradu, ali doslovce. Redatelj Julio Soto uputio se na put u okolicu Černobila, u zonu zabranjenu za boravak koja obuhvaća i Pripjat, grad koji je sagrađen kao uzor komunističkog urbanizma. Autor filma poveo je sa sobom direktora elektrane, šefa bolnice i mladi par da obiđu grad kojeg su onda 'privremeno' napustili, a sada, kao i svih 50 000 stanovnika, žive drugdje. Pusti i istrunuli grad ostaje kao najbolji spomenik komunizmu, režimu koji je zaslužan za katastrofu i koji se dičio sloganima poput onog na pripjatskoj bolnici: 'Zdravlje naroda – bogatstvo zemlje'.

Na specijalnim projekcijama prikazana su i dva angažirana filma koja se bave vrućim, domaćim temama. 'Dosje Osijek' Gorana Kovačića i Davora Konjikušića film je s vrlo aktualnom temom, ubojstvima (pretežito srpskih) civila u Osijeku tijekom rata. Dok trenutačno traje suđenje koje bi trebalo rasvijetliti te događaje, oni koji su pratili ovaj potresni film mogli su uočiti da je rađen bez komentara autora i bez iskazivanja emocija, te su vjerojatno dobili dojam da gledaju materijale koje tužiteljstvo priprema za suđenje.

'Hrvatska (k)raj na zemlji' Olivera Sertića film je o tražiteljima azila (ne i azilantima – jer nikome još nije odobren azil u RH) koji su toliko nesretni da traže azil i u Hrvatskoj. Kao i obično, glavni je problem birokracija i politika, tipične su izjave jednog dužnosnika 'da si Hrvatska ne može priuštiti azilante dok ima negativnu platnu bilancu' i 'da Palestinci sada rade terorističke akcije s krvlju zaraženom HIV-om', što bi valjda trebalo biti sigurnosno upozorenje Hrvatskoj.

Na kraju festivala prikazan je 'Život ukrug', vizualna i glazbena poslastica koja na velikom ekranu izgleda i zvuči efektnije nego mnogi igrani spektakli. Riječ je o eksperimentalnom glazbenom dokumentarcu rađenom s materijalima iz filma 'Megacities' M. Glawoggera te naknadno snimljenim materijalima iz Tokija. Autor filma je Timo Novotny, člana benda Sofa Surfers koji je za napravio zvučnu kulisu okrutnog, ali i fascinatnog života megalopolisa. Narkomani, makroi, striptizeta, kopači po smeću i po kanalima – svi se bore za svoju egzistenciju radeći prljave, ponižavajuće i monotone poslove, a redatelj prikazuje pakleno mračnu, ali i živu atmosferu Grada kojeg djeca s ulice, usprkos svemu, zovu prostorom slobode. Vrlo ambiciozan i kreativan dokumentarac koji vjerojatno zbog svog eksperimentalnog pristupa ne dobiva priznanje kakvo je zaslužio.

'Kad cesta krivuda: priče o ciganskoj karavani' Jasmine Dellal jedan je od onih filmova kada zbog fantastične glazbe i atmosfere ne možete biti objektivni pa brzo i lako dajete najvišu ocjenu. Priča je to o ciganskoj glazbi i romskim glazbenicima iz cijelog svijeta (Indija, Španjolska, Rumunjska, Makedonija), nadarenim ljudima koje povezuje romski jezik i kultura u kojom glazba i ples čine neizostavni dekor života, od vjenčanja do sprovoda. Osim što pratimo njihovu turneju po Americi ('Ciganska karavana'), upoznajemo i zemlje iz kojih potiču. Španjolac nas uči o ciganskim korijenima flamenka, indijski mladić prehranjuje obitelj plešući odjeven kao žena, rumunjski starac izdržava ne samo svoju obitelj već i cijelo selo (koje je tako siromašno da je u njemu možda i Borat snimao svoj film), a makedonske Rome predstavlja nitko drugi nego – Esma Redžepova.

Esmu s razlogom zovu 'Kraljica Cigana' a mogli bi je zvati i Kraljica Majka jer je usvojila 47 siročadi, a kada na koncertu zapjeva cigansku himnu, svi ustaju na noge jer njen glas pruža zaista mistično iskustvo. Velika je šteta što ovaj film vjerojatno neće imati kino distribuciju kod nas jer bi sigurno postigao uspjeh poput jednog sličnog filma, 'Buena Vista Social Cluba'.

Još jedan dinamičan i šaren film je 'Zvijezde s pruge', film Cheme Rodrígueza koji se bavi mračnom socijalnom temom sirotinjske prostitucije, ali ipak odražava latinoamerički mentalitet pun jakih emocija, igre i optimizma. Glavne junakinje su gvatemalske prostitutke koje u getu preživljavaju radeći za samo par dolara, bez svodnika, što im daje slobodu, ali ne i zaštitu. Zato su izložene zlostavljanju i umorstvima pa kreću u borbu za zaštitu svojih prava i to kao – nogometašice. Osnivaju klub 'Zvijezde s pruge' (početna ideja za ime je bila 'Kurve sa željeznice') i počinju trenirati za utakmice (uz borbeni poklič 'Kurve, pa što onda'), nastupajući protiv raznih ženskih ekipa pa i protiv predstavnica druge nevoljene profesije – policajki.

Iako idu iz poraza u poraz, želja da izbore svoje dostojanstvo tjera ih da se izbore za jednu turneju u kojoj barem dobijaju priliku da putuju i vide svijeta. Film s nekoliko istinski potresnih i dirljivih scena nema sretan kraj, ali ipak ostavlja nadu da će jednom žene koje su pokazale da zaslužuju poštovanje ipak izboriti bolji život. Dinamično režiran, pun latino ritmova i temperamenta (vidljivo u nastupima nogometnih komentatora koji od svakog hakla naprave spektakl), film zaslužuje nagrade i pozivnice na festivale, ako zbog ničeg onda barem zato da još jednom nagradi nastup 'djelatnica' i da im se omogući još jedno putovanje.

Glavna kampanja festivala bila je borba protiv zatvaranja hrvatskih kina pa je 'Putujuće kino' Marcina Sautea dobar primjer onoga što se dešava kada zemlja nema svoje kino. U Poljskoj tako grupa filmofila putuje po provinciji i prikazuje poljske klasike. Oni koji se nađu u blizini Vatrogasnog doma oko 19.30 imaju jedinstvenu priliku da prate 'Loleka i Boleka' a reklamu im radi svećenik na misi. Iako zabavne ideje, film gubi na ritmu kada prikazuje kino operatere na putu i njihove svađe, bilo bi bolje da se usredotočio više na prikaz provincije i njihove reakcije na 'kino turneju'.

'Halid Bunić – Vječni' Damira Nemira Janečeka film je koji s razlogom citira filmove kao što su 'Cinema Paradiso' jer je sav posvećen filmofiliji i ljubavi prema kinu. Glavni junak je Halid koji je rođen u kinu, a ljubav prema filmu tjerala ga je da cijeli život skuplja kino plakate, ako treba i kradući ih, s tim da je kasnije počeo skupljati i filmove na VHS-u. Bosanska filmska arhiva, posebno arhiva plakata, stvorena je iz Halidove kolekcije, a on je još uvijek na usluzi filmofilima. Svakodnevno u 19 sati vrti na kino platnu filmove iz svoje zbirke onim malobrojnim posjetiteljima – a pozvani su svi. Da li će kino kultura opstati u Bosni, ali i u Hrvatskoj, zaista ovisi isljučivo o trudu entuzijasta poput Halida, a ZFF je pokazao da je tjedan dana Zagreb zaista živio kao da su kino i filmovi središte njegovog svijeta.