Interview / Petar Orešković / Povratak mrtvog čovjeka

/Himzu Muratovića rodbina je odavno ožalila misleći da je stradao u ratu, a njegovo ime se našlo i na spomeniku nestalim civilima koji je otkriven pored džamije u selu Motovo. U međuvremenu, mještani su na spomeniku nestalim civilima iz sela korektorom precrtali njegovo ime. Ne može se opisati šok rodbine i iznenađenje mještana kada se Himzo jednog vikenda pojavio pred obiteljskom kućom. Himzo je nakon 12 godina došao iz Srbije, sa srpskom ličnom kartom i dokumentima..../ blic.co.yu

Gorenavedena vijest iz 2004. zapela je za oko producentu Siniši Juričiću (Nukleus) koji je prema njoj odlučio snimiti dokumentarac. Radi se o filmu 'Povratak mrtvog čovjeka'/'Dead Man Walking' redatelja Petra Oreškovića koji koji će ovih dana biti premijerno prikazan na IDFA-i u Amsterdamu u sklopu programa First Appearance.

Redatelja Petra Oreškovića, čiji smo rad i dosad s velikim zanimanjem pratili, uhvatili smo tik pred odlazak u Amsterdam i postavili mu par pitanja.

Dosad se uz tvoje ime nalazila sintagma 'mladi redatelj, apsolvent ADU'. Možeš li se sad, kad  je tvoj dokumentarac 'Povratak mrtvog čovjeka'  na popisu predstojeće IDFA-e pobliže predstaviti publici FILMSKOG.NETa?

Ja sam Pero, i dalje sam apsolvent ADU. Još moram obaviti neke ispite, ali nadam se da ću kroz godinu dana diplomirati. Filmovi koje sam snimao su uglavnom kratki 'Buket', 'U jednom trenutku', 'Kraj igre', špica za Motovun 2006...

Kako je došlo do uvrštavanja 'Povratka mrtvog čovjeka' na Međunarodni festival dokumentarnog filma u Amsterdamu?

Jan Vrijman fondacija, koja nas je sponzorirala, ima taj uvjet da premijera mora biti na IDFA-i. Film je uvršten u program First Appearence u kojem konkuriraju debitantski filmovi.

Odakle ideja za film?

Ideja je od producenta Siniše Juričića (Nukleus) koji je tu crticu pročitao u, čini mi se, Jutarnjem listu. Bio je to mali članak o Bosancu Himzi Muratoviću koji se nakon 12 godina 'vratio iz mrtvih' u svoje selo. Siniša me nazvao i rekao da će se s tom filmskom pričom prijaviti na Discovery Campus Masterschool. Ja sam ga zbunjeno slušao. Kakav film, kakav dokumentarac, ja nemam veze s ratom u Bosni, ali uspio me nagovoriti.

Morao te nagovarati?

Da, kad je nešto novo i veliko, pitam se jesam li ja baš pravi za to. Uz to, bila je tema o ratu u Bosni o kojem nisam puno znao. Znao sam otprilike što se dogodilo. Išli smo na Campus na temelju kratkog prerađenog članka iz novina, uzeli smo kameru i otišli u Bosnu 2005. u veljači. Bili smo na radionici ZgDoxa sa scenarijem, ali u to vrijeme nismo znali niti gdje je taj čovjek, ni je li je živ. Nismo ga upoznali, niti smo imali njegov pristanak. Nakon toga smo otišli na pitching u Thessaloniki, također na blef: Imamo priču za koju još ne znamo da li je tragična ili komična. Super je nama što je Himzo živ i to nas drži, ali ne znamo točno da li su njega mučili, gdje je bio 12 godina, ništa. Dali su nam neke novce za istraživanje i rekli, javite kad saznate što i kako.

Kako je izgledao proces prikupljanja financija na tom pitchingu?

Siniša je aplicirao za Discovery Campus Masterschool. To je europska škola koja prima projekte iz Evrope i uči ljude kako da dođu do europskih novaca. Znači, Nijemce kako da dođu do francuskih, a nas kako da dođemo do bilo kojih. Ja sam se tad osjećao smiješno, međusobno smo se zezali kako niti ne znamo Himzu, a pravimo se pametni. Tada smo čuli dosta dobrih predavanja, pogotovo Siniša s produkcijske strane. Zadnji korak – pitching forum se održavao u Leipzigu - stojiš pred 20 ljudi s raznih televizija i imaš 7 minuta da ispričaš što bi ti htio uz foršpan od 3 minute. Nakon toga oni 8 minuta ispituju. Sve je super prošlo do jednog tipa s BBC-a koji me zbunio, ali onda je uletio Siniša, pa smo dobili zeleno svjetlo.

Dakle, bili ste od početka financijski zbrinuti?

Ne baš. Jedno vrijeme je Siniša sve plaćao karticama: Smještaj, klopu, benzin, a novci su polako kapali. Neke rate tek sad dobivamo. Nakon obilazaka po pitchinzima na popisu financijera našle su se Finska, Kanada, Švedska, Litva, a sad nam je na kraju i Ministarstvo kulture dodijelilo novac (120 000 kuna, op.a). Puno smo dobili i od Jan Vrijman Funda koji dijeli oko 4 000 eura za istraživanje i kasnije, ako su zadovoljni viđenim, ostatak. Cijeli Jan Vrijman iznosi nekih 19 000 eura, ali nemojte me uzeti za riječ, ne znam točno.

Koliko je trajalo snimanje? Kakva su iskustva sa seta?

Zanimljiva i smiješna. Lovili smo ljude bez najave. Došli bi i pričali. Kad se s nekim upoznaš, promijeni se situacija. Prije snimanja smo se čak i šalili: Zamisli da je Himzo imao neku debelu ženu koja ga je mučila, i onda dođemo tamo, i stvarno... Da li ga je mučila, ne znam, iako su neki susjedi rekli da jest. Kad se sve zbroji, snimanje je trajalo oko 28 dana, ali je tih 28 dana bilo protegnuto kroz godinu i par mjeseci – od ožujka 2005. do svibnja 2006. Scenarij zapravo nije ni postojao, postojali su papiri, sinopsisi, reference ljudima da vide o čemu je film. Dođeš, glavno da je kamera što više upaljena, da su baterije tamo, da ne ispadnu, kao što mi se jednom dogodilo.

S kim si surađivao na filmu?

Tu bi trebalo naravno spomenuti snimatelja Maka Vejzovića s kojim sam napravio sve bitne dosadašnje radove, s kojim se super kužim i koji ima veliki likovni sezibilitet i odličnu snimateljsku snalažljivost bez koje ovaj tip dokumentarca ne bi bio moguć. Mislim da smo super funkcionirali kao ekipa i drago mi je da smo uveli neki način rada u kojem smo svi postavljali sugovornicima pitanja koja su nas zanimala i time dobili na živosti. Ogroman posao obavila je montažerka Ane–Marija Sremec bez koje bi se definitivno pogubio, ona je gledala i proučavala materijal s distance i uobličila ga u smislenu cjelinu. Ona je zapravo scenaristica ovog filma, a ja sam joj pomagao. To su ljudi bez kojih taj film ne bi bio takav kakav jest, kojima sam jako zahvalan i nadam se da ćemo još puno raditi zajedno.

Koji su planovi s 'Povratkom mrtvog čovjeka' za budućnost?

Ovih 5 dana koje ćemo provesti u Amsterdamu na IDFA-i pokušat ćemo napraviti što više, pa ćemo vidjeti. U Hrvatskoj je još sve u dogovorima, a svakako ćemo probati i na Sarajevo FF-u, vidjet ćemo.

Što misliš o domaćoj filmskoj sceni?

Sviđa mi se atmosfera na domaćoj sceni, vidi se da se događa neki pomak na bolje, da dolaze mladi ljudi, što u dokumentarnom, a što u igranom filmu. Nadam se da će se to nastaviti. Nisam još toliko ušao u to da bi mogao reći što mi se ne sviđa. 

Imaš li ideju o uvjetima i li situaciji u kojoj bi hrvatski film bio propisno mažen i pažen?

Ne znam. Mi smo ovaj dokumentarac radili tako kako bi ja volio da se filmovi mogu raditi. Za dokumentarac je ipak drugo tržište, u nekim stvarima je lakše doć do novca, nekima je teže, Bilo bi ljepo kad bi se svi filmovi tako mogli raditi, znači da nisi ograničen na Hrvatsku i Ministarstvo kulture, već je tu i Finska, Kanada... Super. Nemam ništa protiv koprodukcija Srbija, Hrvatska, BiH, mislim da film rađen u koprodukciji mora zaživjeti, u tome vidim veliku šansu.

Kako ti sebe vidiš kao redatelja? Da ti netko da financijsku slobodu i kaže snimi film po svom izboru, što bi snimio?

Bio bi mi velik izazov napraviti dugometražni nijemi film, ali baš me zanima tko bi to financirao (smijeh). Zanima me i kako bi se stvar koju je Siniša financijski izveo s ovim dokumentarcem mogla izvesti s igranim filmom, jer je tu situacija puno teža. Svi bi mi voljeli raditi dugometražne filmove, ali meni se čini da mi je pametnije da prvo odradim neku asistenturu.

Svi tvoji kratki filmovi su nijemi. Odakle fascinacija nijemim filmom?

S druge godine faksa. Volim da ima u filmu onog nečeg što nije samo priča,  ali nemam ništa ni protiv Woody Allenovskih komedija s puno brbljanja. Volim i grotesku i nadam se da ću radit takve filmove, ali ne bih se htio ograničavati. Zato mi je super u ovom dokumentarcu što se priča razvila u nešto blago komično.

Koje filmove gledaš?

Jim Carrey i James Bond je prvo što mi pada na pamet.

naslovna fotografija - Petra Hofbauer