Human Rights sve bolji i bolji

Dok je prvi dan Human Rights Film Festivala bio orijentiran na velike priče iz povijesti i politike, filmovi koji su slijedili zalaze i u poetske vode, ali s različitim rezultatima.

'Esther' / 'Treće poglavlje Ludog princa' Borisa Jukananova je jedan od onih filmova o kojima više saznaš nakon što pročitaš sadržaj u katalogu nego ako ga zaista pogledaš. Bizarni film je kombinacija VHS snimaka iz osamdesetih u kojima čečenska djevojka stalno pleše na Falcovu 'Jeanny', valjda zato da se potcrta njena izgubljenost, a za slijedeći nastavak te trilogije preporučujemo korištenje pjesme 'Kuda idu izgubljene djevojke' Borisa Novkovića.

Od 'putopisnih filmova' treba izdvojiti 'Dong' Jie Zhang-kea o slikaru koji slika polugole kineske radnike i obučene Tajlanđanke te 'Putopise Knuda Ramussena' Z. Kunuka, vrhunsko snimljen film o susretu zapadne i eskimske kulture.

Među najboljim i najduhovitijim je film '37 načina kako upotrijebiti mrtvu ovcu' o velikim seobama i životu Kirgiza. Redatelj Ben Hopkins priče plemenskih staraca kombinira s duhovitim vinjetama koje ilustriraju njihovu prošlost. Zaključak filma je da su globalizacija i život u Turskoj dotukli stari način života pa tako stari Kirgizi više ne drže nož za opasačem, spremni su zaklati svakog Rusa (i njegovu ženu, djecu i psa) koji im se nađe na putu.

Poslije Kirgiza, još jedan živopisni narod (Romi i to oni rumunjski) zaslužio je odličan dokumentarac. 'Ježevo prokletstvo' Dumitrua Budrale opisuje siromašne Rome koji zimi pješače po 30-40 km po snijegu da proda ručno izrađene predmete ili ih zamijene za hranu. Dok neki njihovi sunarodnjaci ('biznismeni') žive dobro jer prodaju lažno prstenje oni na svom putu spavaju u štalama (ako im dopuste) i mole se za dobar san i nešto vina. Potresno i iznenađujuće duhovito.

Još jedan potresan film je 'Pavee Lackeen' Perryja Ogdena, igrani film koji izgleda puno istinitije od mnogih dokumentaraca, a u katalogu festivala najavljen je kao film u kojem je glavni lik 'vedra djevojčica' iz obitelji koja zadržava 'nesalomljiv humor', ali izgleda da nismo gledali isti film jer humora i vedrine uopće nema u priči o djevojci koja je jedno od desetoro djece nepismene samohrane majke.

'Spust' je kombinacija prikaza arhivskih snimaka francuskog skijališta kombinirana s eksperimentalnim slikama krajolika. Na susretu s malobrojnom publikom redatelj Rey se suočio s reakcijama koje su isticale da je film prilično dosadan i zamoran na što je Rey odgovorio i da se on ponekad dosađuje u montaži, ali da ne smatra da je trajanje filma (120 minuta!) problem. Čini se da nije ni mogao biti previše objektivan jer je strastveni skijaš kojem je obitelj radila u regiji gdje je film sniman pa je zato ova osobna priča dobila tako dugačak tretman.

Hrvatski dokumentarci na ovom festivalu pokazali su da se mogu mjeriti s najboljima iz svjetske konkurencije, dok stranci često razvlače svoje filmove na nepotrebna dva ili tri sata. Glavna zamjerka hrvatskoj produkciji je da (očito zbog produkcijskih troškova) radi prekratke filmove od samo pola sata, a zanimljive priče i likovi zaslužuju puno više.

Uz film o školovanju Roma ('Kamerom preko duge’ Martine Globočnik) i nezaposlenisti mladih (‘DIREKT – Zaposli me, prijavi me’ Roberta Orhela), posebno se istakao film o problemima slijepih ‘Boje nevidljivog’ Magdalene Petrović. Emotivne priče djevojaka otkrivaju da im od sljepoće teže padaju predrasude društva koje ih okružuje, a aktivist društva slijepih Vojin Perić ublažava ‘težak’ dokumentarac svojim gorkohumornim anegdotama. Poslije projekcije redateljica je pozvala medije da im pomognu u kampanji da slijepu djevojku iz filma Snježanu premjeste u neku ustanovu primjereniju za normalan život. Nakon što je ostala bez roditeljske skrbi, nju vlasti već 20 godina drže smještenu - u domu za duševne bolesnike.

Još jedan socijalni dokumentarac je 'Radnička klasa' Veikka Aaltonena koji opisuje radnike u Finskoj, a ni napredna skandinavska industrija ni razvijena radnička svijest (još se nose crveni karanfili i cvijeće na 1. maj!) ne mogu olakšati njihov život. Glavni problem filma je da i prikaz njihovog monotonog života postaje – monoton.

Blok političkih filmova je također bio zanimljiv, pokazana je zavidna angažiranost i solidna kvaliteta. 'Posljednji komunist' Amira Muhammada je film kojemu je glavni problem što kao biografija malezijskog komunističkog lidera uopće nema njegovih snimaka. Prepričava se njegov život na lokacijama s kojima je povezan, a često su priče svjedoka i suvremenika bez puno veze s temom. Zanimljivo je čuti ispovijed kolege iz pokreta kojeg je gerilcima privukla žena (sex), moral su mu održavala stimulirajuća sredstva (droga), a cijeli film je prožet glazbenim skečevima (rock'n'roll) u trash-stilu koji parodiraju komunističku propagandu. Domoljubna propaganda koja je tako prikazana je boratovska i prije Borata, stihovi pjesme doslovce idu: 'Malezija je vodeći proizvođač gume...'

'Povratak' Joea Dantea je epizoda iz televizijskog horor serijala – nije naročito jezovita, ali to ni nije bila namjera. Riječ je o angažiranom hororcu u kojem veterani zadnjeg iračkog rata ustaju iz groba da bi glasali protiv predsjednika koji ih je s lažima odveo u smrt, a ako opet bude muljanja na izborima, neumrli vojnici imaju i rezervni plan... Iznenađujuće izravna satira koja je ujedno i urnebesno smiješna.

'Bijeli teror' Daniela Schweizera je dokumentarac koji istražuje nacističke pokrete po cijelom svijetu, od Švedske i Švicarske do SAD-a a iznenađujuća završnica filma otkriva da, nakon tragikomičnih skinsa iz Skandinavije i jednako bizarnog 'white trasha' iz Amerike koji ima i svoju rasističku crkvu, budućnost nacizma leži u područjima koje su pravi nacisti prezirali – Rusiji i Istočnoj Europi (Srbija!).

'Sir! No Sir!' Davida Zeigera pokazuje da pokret protiv rata u Vijetnamu nije bio samo akcija civila već je u značajnoj mjeri bio pokret samih vojnika. Pješaci, piloti, mornari, obavještajci pa i specijalci bunili su se protiv rata na ovaj ili onaj način, izdavali piratske novine i radio postaje a za zabavu vojnika brinula se glumica Jane Fonda. Ona je sudjelovala u zabavljačkoj družini FTA (službeno 'Free The Army', tj. 'Fun, Travel, and Adventure' ali u biti 'Fuck The Army!') i ovaj film iscrpno i zabavno pokazuje koliko su i vojnici bili dio legendarne kontrakulture.

Igranofilmski hitovi prikazani su vikendom navečer. 'A Scanner Darkly' Richarda Linklatera je vrhunski triler i narko-komedija s pripadajućim castingom sličnih sklonosti (Winona Ryder-tablete, Woody Harelson-trava, Robert Downey Jr.-što sve ne) i Keanu Reevesom koji, kad je animiran, fantastično glumi. Paranoični triler će s razlogom postati kultni film zbog kojeg će se više čitati Philip K. Dick, a Downeyu će glumački status skočiti do neba.

Festival bez zvijezda i glamura ipak je završio pravim film(ofil)skim spektaklom – 'Novim svijetom'. Posljednji veliki romantičar, Terrence Malick, još uvijek radi veličanstvene filmove o božanskoj prirodi i transcedentalnoj ljubavi. 'Novi svijet' prikazuje sraz kultura koje se međusobno pokušavaju uništiti i ljubav koja pokušava nadići te razlike. Dok se ostali redatelji boje prikazivati misli junaka i rade filmove pune akcije i dijaloga, Malick se oslanja na bogatstvo slike, predivne krajolike i nastupe velikih glumaca te tako privlačnost filma leži i u mladoj Q'orianki Kilcher te Christianu Baleu i Colinu Farrellu.

Osim po tematici, festival je odisao anarhističnom atmosferom i u funkcioniranju bez zvijezda i protokola, ulazilo se bez naplaćivanja ulaza i dizanja ulaznica. Za slijedeću godinu bi dobro došlo da se popravi kvaliteta prevedenih tekstova u katalogu i probaju osigurati hrvatski titlovi za sve filmove jer je dijelu publike bilo otežano praćenje filmova koji imaju samo engleski titl. Ipak, moglo se vidjeti pregršt filmova iz cijelog svijeta koje nigdje ne možete vidjeti i koji dotiču važne teme, spadaju u vrh filmske umjetnosti, a prikazuju se besplatno na lokaciji idealnoj za (studentske) filmofile. Slijedeći put nemojte reći da Vas nismo upozorili...

naslovna fotografija Nina Ðurđević