JENNIFER FOX: interview

'Confessions Of a Free Woman' je u dva dana stekao veliku naklonost publike na ZagrebDoxu, te uzrokovao val trač partija o tome je li bolje da se Jennifer uda za misterioznog Kaija ili pak za švicarskog mekušca Patricka, kako i zašto bi trebala razgovarati s majkom, zašto kaže da je slobodna, a cijelo vrijeme 'slini' za zauzetim Kaijem. Raspravljalo se gorljivo, a redateljica je u vrlo kratkom roku postala svačija najbolja prijateljica, njezini najimntimniji trenuci omiljena tema u kafiću, a publika je već i prije no što je u četvrtak vidjela miss Fox uživo, znala točan broj dlačica na ljubavnom tepihu njena švicarskog ljubavnika. S jedne strane oduševljenje sapuničara, a s druge strane skepsa ozbiljnih filmofila - publika se podijelila u dvije frakcije Jenniferofile i Jenniferofobe. Ipak, uz sva ta razilaženja, film otvara važna ženska pitanja – jedno je, primjerice, kako se dobrostojeća bijelkinja koja bježi od braka suočava s činjenicom da u Kambodži neke žene prisiljene udati za svoje silovatelje, ili, kako žena s pozamašnim seksualnim iskustvom i izgrađenim stavom o samougađanju upoznaje grupu indijskih udovica koje nikad nisu masturbirale i, što je najgore, u njihovom jeziku nema riječi za tu radnju. Možda je ipak ovaj dokumentarac zaslužio i bolji termin od onog za Marisol, koji mu je ovdje preporučio kritičar s FILMSKI.NETA... Možda primjereniji onom za Grlićevu 'Šteficu Cvek'.

Jennifer Fox je cijenjena njujorška redateljica i producentica, osnivačica vrlo uspješne produkcijske kuće Zohe Films, njen je dokumentarac 'Beirut: the Last Home Movie' nagrađen na Sundanceu 1988. Ovo je treća međunarodna projekcija njenog 6 sati dugog docu soapa nakon IDFA-e i Sundancea. Godine 1992. počela je producirati, režirati i snimati pionirski 10-satni dokumentarni serijal ‘An American Love Story'. Uslijedio je dugometražni dokumentarni fi lm ‘Learning to Swim', a u serijalu ‘Letenje i ispovijesti slobodne žene' prvi je put i sama stala ispred svoje kamere. Jennifer Fox stigla je na intervju s nekoliko minuta zakašnjenja, pospana i još uvijek mutna od jet laga. Začudila se da se kod nas u kafiću uz kavu dobije i voda iz pipe, te otkrila da je i njujorška voda iz špine pitka, u što, kaže, nitko ne vjeruje.

Kako ste odlučili snimiti 'Letenje: Ispovijest slobodne žene'?

Mnoge su žene odgojene tako da postavljaju muškarca u centar svog života. U dvadesetima i ranim tridesetima i ja sam bila takva – 'muškarcocentrična'. U tridesetima sam još uvijek morala imati muškarca u životu, ali sam shvatila da su žene te koje drže moj život na okupu. Ne samo Amerikanke, već žene iz cijelog svijeta – iz Engleske, Južnoafričke Republike, razgovori s njima su mi pomagali da se saberem. Tako sam u 43-oj odlučila da želim istražiti konverzacije sa ženama, ali mislila sam da ću napraviti film o drugima, ne o sebi. Planirala sam snimiti tri žene, usporediti njihove živote. Kako u isto vrijeme podučavam o snimanju filmova, na jednom predavanju u južnoafričkoj Republici sam shvatila da su zapravo najbolji filmovi  'off screen' – oni koji istražuju odnos redatelja i onih koje se snima. To je esencija filma, a mi je zaobilazimo tako što te dijelove konstantno izrezujemo. Počela sam shvaćati da ne želim lagati. Osim toga bila sam u krizi identiteta...

Osim što u filmu snimate sami sebe, neki djelovi vašeg filma su snimljeni metodom 'dodavanja kamere'. Kamera kruži među ženama koje razgovaraju. Kako ste došli do te metode?

Za mene je to bilo jako interesantno. Mnogi pokušavaju ubaciti estetiku u priču, ali za mene estetika dolazi organski - iz same priče. Priča nalaže kako treba snimati. Htjela sam uhvatiti kako žene govore. Kad bih postavila kameru na neku udaljenost od njih i rekla: Vi pričajte, ja sad snimam, to ne bi bila dobra situacija. Moje pitanje je bilo: 'Kako što prirodnije integrirati kameru u razgovore' i zato sam došla na ideju dodavanja kamere. Taj način snimanja imitira način na koji žene inače pričaju.

To nitko nije napravio prije vas?

Ne, koliko znam, ja sam prva.

Primjerice u filmu se nakon dugo vremena susrećete s jednim od svoja dva ljubavnika - Patrickom, a pritom taj susret snimate dok ga drugom rukom grlite? Možete li biti iskreni pred kamerom?

Apsolutno. Ja sam si zadala zadatak da imam kameru sa sobom cijelo vrijeme. Na taj način sam htjela umanjiti podsvijesna ograničenja. Pitala sam se, kako ću uvesti kameru u svoj život, pa sam je odlučila konstantno imati sa sobom. Zanimljivo je da su pred kamerom ljudi bili puno iskreniji nego bez kamere. Metoda dodavanja kamere ima čudesan efekt – učini da se probudite i da budete prisutniji nego kad je nema ili nije uključena.

Kako se nosite s činjenicom da je vaša intimnost, obiteljski i seksualni život stavljen na javni displej? Primjerice dok govorite svojoj ruskoj prijateljici Svetlani kako vas je u 13-toj seksualno zlostavljao trener trčanja i da to niste nikom rekli. Sad to zna Svetlana i svi gledatelji.

Za mene je to jako važno. Važno mi je da dok snimam, imam osjećaj da to zapravo nije osobno iskustvo. To se događa u cijelom svijetu, bez obzira na klasu i kulturu. To je funkcija roda. Osjećam se dobro, sad se zapravo osjećam toliko oslobođeno da bih mogla svima reći – seksualno sam zlostavljana. Nisam bila silovana. Velika je razlika između zlostavljanja i silovanja. Ja sam bila zlostavljana jer sam bila toliko mlada, nisam znala što je seks, samo sam htjela ugoditi tom čovjeku i bila sam glupa... Koncept da muškarci imaju pravo na ženu je univerzalan, javlja se u svim kulturama.

Kako se osjećate u trenutku kad morate otići iz Kambodže, gdje ste upoznali žene u vrlo teškim situacijama, a vi odlazite u svoj udobni njujorški stan, ili ljubavniku u Južnoafričku Republiku?

Horor. Pitate se, što mogu napraviti. Jasno mi je da je to što se dogodilo tim ženama u Kambodži i moja stvarnost. Sloboda je nova kreacija, to da žena ima svoj život je novi fenomen. Osjećam da su te žene moja prošlost, a da sam ja njihova budućnost za nekih 50 godina. Mislim da će se u budućnosti ta sloboda pojaviti i u Kambodži, da se žene neće morati udavati za svoje silovatelje ili da neće zato jer su silovane odmah biti prisiljene postati prostitutke. Osjećam se loše kad odlazim s takvih razgovora...

Kako ste došli do naslova za film.. Ispovijesti slobodne žene, prije ili nakon što je snimljen?

Naslov se dogodio u toku snimanja. Letenje je zapravo ključna riječ. Ispovijesti slobodne žene je senzacionalistički naslov. Pomalo je i ironičan, jer u stvarnosti, mi žene nismo slobodne. Premda imamo slobodu djelovanja, naši umovi nisu slobodni. Mene progone vrijednosti moje majke i bake, a ne osjećam se slobodno ni na ulici, gdje sam kao žena konstantno ugrožena, to je činjenica. Primjerice, bila sam pretučena na cesti usred bijela dana, kao žena moraš paziti na svaki korak jer živiš u društvu kojim dominiraju muškaci. Sloboda je tu ironičan pojam, jer plaćam za tu slobodu. Neki ljudi me gledaju kao prostitutku jer sam spavala s toliko muškaraca, ali s druge strane, ne mogu imati djece. To je cijena moje slobode. Naslov je ironičan.

Što znači letenje?

Meni je to osobno značajno  jer sam kao mala dosta letjela s ocem. Letenje je simbol bijega. Muškarci lete, žene ostaju doma. Ja bježim od braka...

Kako komentirate izjave da je vaš docu soap zapravo dokumentarni 'Sex i grad'?

Neki kažu da su 'Ispovijesti' realni Seks i grad. Mislim da je seks i grad neka vrsta prethodnika mog filma, ali nisam mislila o toj seriji dok sam pravila film, mislila sam o sasvim drugim stvarima. U montaži smo koristili neke koncepte ansambla, svojstvene toj seriji, ali ne dok smo snimali...

Koliko ste snimali?

Snimili smo 1700 sati građe tijekom 4 godine snimanja. Razgovori su trajali i po tri i više sata i za cijelo to vrijeme kamera je bila upaljena, U montaži morate iskoristiti najbolje od svega. To je vrlo konstruktivno. Montirali smo oko godinu i pol, što je po mom mišljenju brzo.

Mislite li da bi 'Ispovijesti' mogle dobiti i mušku verziju?

Apsolutno, od početka snimanja ovog filma smatrala sam da treba snimiti i mušku verziju. Ipak, mislim da bi to trebao snimati muškarac. Muškarci također imaju tajni jezik. Mi žene imamo tajne, ali i muškarci ih imaju, ma koliko žene tvrdile suprotno. Samo, muškarci različito pričaju...

Imam pitanja nekolicine mladića koji obožavaju vaš film. Dabija, dj iz Zagreba zanima jeste li se udali, je li to bio Kai, imate li dečka trenutno?

Neka gleda nastavak... Sve će saznati.

U filmu razgovarate s prijateljicom kojoj ste otkrili kako je jedina vaša životna preokupacija ljubav. Mnogi redatelji ne bi imali hrabrosti reći takvo što. Gdje se snimanje filmova tu uklapa?

Dugo godina nisam cijenila tu svoju stranu koja snima filmove. Cijenila sam jedino ljubavni život. Zato mi je ovaj film pomogao da spojim te svoje dvije strane to jest da zavolim i svoju redateljsku stranu. Film je postao moj izraz ljubavi. To sad cijenim. Naravno, ne mogu živjeti bez ljubavi. To nema nikakve veze s brakom i djecom. Ljubavi mora biti, ali se moja definicija ljubavi proširila, Ne radi se samo o ljubavi prema muškarcu, već i o ljubavi prema prijateljima, poslu, što je jako važno jer je posao velik dio mog života. Rad je ljubav i strast. Ja to imam u poslu, a taj spoj se događa vrlo rijetko, zato sam sretna.

Koji su vam planovi za budućnost, što sljedeće snimate?

Pripremam film 'Learning To Swim' o svom učitelju budizma kod kojeg učim već 25 godina. Ne znam točno koji je moj sljedeći projekt. Pitam se, nisam sigurna, kako inkorporirati neke ideje koje imam, mislim da ću raditi fikciju. Teško se nakon 'Ispovijesti' vratiti strogo dokumentarnoj formi. Razmišlam o fikciji s nekim dokumentarnim principima. Dugi niz godina sam htjela napraviti film o seksualnom zlostavljanju žena, ali nisam znala kako i koliko je to korisno. Nisam ni sad sigurna. Meni je vrlo važno da film bude koristan publici.