Tko oslobađa ratne zločince - Dokumentarni
Home      Vijesti      Dokumentarni      Tko oslobađa ratne zločince

Tko oslobađa ratne zločince

...i brani diktatore, teroriste i ostale koji ubijaju u ime politike? Isti odvjetnik koji se družio s Pol Potom, branio bi Miloševića, a tužakao Amnesty.

s.p. 03.10.2007 0 komentara

Tko oslobađa ratne zločince

Barbet Scroeder, redatelj filma 'Avocat de la terreur' ('Terror's Advocate') voli snimati dokumentarce poput igranih filmova. Glavni lik njegovog najnovijeg uratka jedan je od onih kontroverznih likova koji kao da su ispali iz nekog  špijunskog romana. Odvjetnik Jacques Vergès radio je za istočnonjemačku tajnu policiju Stasi, a karijeru je započeo kao komunist i antikolonijalist. Danas brani nacističke suradnike i antisemite. Istina, odvjetnik brani osobu, a ne djelo, no Vergès baš 'slučajno' brani najveće zločince. Čini se kao da odbija klijente koji su osumnjičeni za 'mala ubojstva' – zaboga, ipak on ima uvažene masovne ubojice u rokovnicima. 

Svi njegovi klijenti imaju debele veze s politikom – nacistički kolaborator Klaus Barbie, terorist Ilich Ramírez Sánchez (poznatiji kao Carlos ili Šakal), osporavatelj holokausta Roger Garaudy... Malo je falilo da mu branjenik postane i Slobodan Milošević. Na pitanje da li bi branio Hitlera, izjavio je 'da bi čak branio i Busha, ako bi se izjasnio krivim'. Da stvar bude gora, Vergès je vrlo uspješan odvjetnik pa njegovi omraženi klijenti često znaju dobiti male kazne ili izaći na slobodu.

Njegov background je ljevičarski, bio je istinski antifašist, a 1942. čak se priključio de Gaulleovom Pokretu otpora.  1949. na faksu je pristupio antikolonijalnom pokretu i družio se s nikim drugim doli Pol Potom, koji će za par desetljeća napraviti genocid nad vlastitim, kambodžanskim narodom. Odvjetnička karijera započela mu je brenjenjem alžirskih boraca za nezavisnost, među kojima je bila i gerilka Djamila Bouhired, koja je osuđena na smrt zbog terorizma. Ipak, kasnije je pomilovana i udala se za Vergèsa koji je očito i privatno fasciniran opasnim ličnostima.

Jacques Vergès i Klaus Barbie u sudnici

Vergès je 1960. osuđen na 60 dana u zatvoru zbog 'protudržavnih aktivnosti', a oduzeta mu je i dozvola za rad. Zatim je krajem 60-tih u Izraelu (kojeg je smatrao bazom neoimperijalizma) počeo braniti i optužene palestinske teroriste (uključujući i ekipu iz masakra na minhenskoj Olimpijadi), a od 1970. do 1978. odvijao se – tajanstveni nestanak.  

Nestao je iz javnosti bez objašnjenja, a ni ovaj film nije mogao razjasniti taj misterij – je li bio u Kambodži s Pol Potom, u nekoj palestinskoj bazi ili kod nekog od svojih komunističkih sponzora? Nakon povratka u zemlju nastavio je braniti osumnjičene za terorizam, a u svoje klijente je uvrstio i nacističke ratne zločince, npr. ozloglašenog šefa Gestapoa u Lyonu Klausa Barbieja. Prozvali su ga 'đavoljim advokatom', a tako se i sam znao prestavljati.


'Avocat de la terreur'('Terror's Advocate'), r: Barbet Scroeder, trailer 

1999. je  u ime vlade Togoa tužio i Amnesty International zbog 'klevete šefa strane države', a 2003. mu je ponuđeno da brani uhićenog iračkog dužnosnika Tariqa Aziza. Ipak, uvijek je pucao na najveće, te se prijavio da brani Saddama Husseina i Slobodana Miloševića. To što su ga odbili nije ga spriječilo da nastupa u javnosti braneći njihovu stvar, pa je bio aktivan i u Srbiji kao zastupnik antihaškog lobija.  

Zbog toga je vjerojatno ovaj film s velikim zanimanjem pratila i publika na ovogodišnjem Sarajevu film festivalu, a film se može pohvaliti i nastupima u Cannesu i Torontu. Kritika je pohvalila film koji ima zaista bogat uvid u biografiju fascinantnog odvjetnika. Dokumentarac sadrži izjave raznih svjedoka, eksperata i bivših terorista, a sadrži i isječke iz kultnog filma Gilla Pontecorva 'Bitka za Alžir' koji pokazuje revolucionarnu atmosferu u tadašnjem Alžiru.


Gillo Pontecorvo: 'Bitka za Alžir', trailer

I na filmu se pokazuje se da Vergès ima dvije osobine važne u njegovom poslu: karizmu i elokvenciju. Redatelj to obilato iskorištava u intervjuima u filmu, i baš kao što je činio i u dokumentaracu o Idi Aminu, diktatoru bizarnijem od bilo koje fikcije. Neki zamjeraju autoru filma da pokazuje neutralni stav prema glavnom junaku. No, film počinje s upozorenjem redatelja da 'ovaj film predstavlja osobno redateljevo gledište', a Schroeder očito želi da gledatelji sami donose zaključke o Vergèsu. Dokumentarac na primjeru Vergèsa samo pokazuje svu kompleksnost pravosuđa, politike i povijesti, pa bi ga trebalo preporučiti za ZagrebDox i Human Rights Film Festival.

Komentari

Nema komentara.