Da nam živi, živi mjuzikl!!!

Njegov talent je zaslužan za većinu uspjelih mjuzikla ('42nd Street', 'Gold Diggers', 'For Me amd My Gal' i 'Take Me Out to the Ball Game' samo su neki), brodvejskih i holivudskih, a njegova narav za istu količinu živčanih slomova.

Najpoznatiji je onaj Judy Garland nakon kojeg je još malo koja zvijezda htjela surađivati s njim, dok je Leslie Caron možda bila i najžešća protivnica, kako metoda rada, tako i samog stila. Njegov plesni korak je nazivala 'pačjim' i nacističkim (aludirajući na uvježbani, vojni modus Hitlerovih trupa), a njega diktatorom i šovinistom. On je, naime, zaslužan za široku upotrebu plesačica kao kulisa scene; umro je osamljen i napušten bolujući od 'emocionalne nestabilnosti' za što nitko nije pokazao ni kurtoazne sućuti. Ipak, doprinos plesnoj sceni mjuzikla je neprocjenjiv, iako mnogi spekuliraju o dvojbenosti kasnijeg mu autorstva.

Bob Fosse je još jedan zvjezdani velikan čiji 'Cabaret' (1972) s Lizom Minnelli sve generacije podjednako obožavaju i koji se s jednakim uspjehom već četiri desetljeća izvodi na Broadwayu.
On mu je donio i Oscara, a najavio možda još i bolji autobiografski 'All That Jazz' (1979) koji kroz audiciju i probe za predstavu na Broadwayju, posreduje leitmotiv patološkog, ali simpatičnog straha od smrti nakon osvješćivanja vlastite smrtnosti. Fosse nije bio omraženi suradnik diktator, već izrazito cijenjen i voljen, a posebno je volio da ga vole žene, koje su to isto voljele. Alkoholičar i ženoljubac — upravo takav je, nimalo uljepšan, brutalno iskren i samoosviješten u 'All That Jazz'.

No, na stranu uopćene mane i vrline 1970-ih, kad postoji jedna ranija 1964., jedna Julie Andrews i jedna jedina 'Mary Poppins' čije pjesme su postali hit singlovi sve dobro odgojene djece, a i one druge, ma što god pričali. U isto vrijeme Fox se našao pred bankrotom, Julie Andrews s Oscarom i voljom za novi planinski hit, a dva spretna Zanuck menadžera u potrazi za zadnjom nadom koja bi spasila studio od potpune propasti. Nada je došla s kazališne pozornice, izašla 1965., premašila očekivanja svojih uzdanica, osvojila pet Oscara, među kojima i onaj za najbolji film, pobrala jednako intenzivne simpatije i antipatije, a ime joj je 'The Sound of Music', u ovim krajevima poznatija kao 'Moje pjesme, moji snovi'.

Sad je vrijeme za zapitati se što bi ta druga polovica 20. st. glazbenog filma bila, i bi li uopće, izuzev par usamljenih ostvarenja, nešto značajno predstavljala, da jedan južnjak nije napravio planetarni pohod na ukuse djevojčica i njihovih majki? Južnjak je kralj r'n'r, plesati ga je naučio Forrest Gump, a kad se njegov bas trese, trese se cijela dvorana. Nema sumnje, to mora da je Elvis Presley i to mora da su Elvisovi TV-filmovi koje je svatko imao prilike vidjeti jednog ljeta kad ih je HRT dobrohotno prikazivao; zapravo jedna cijela generacija može reći da je odrasla upravo na njegovim filmovima u ranim podnevnim satima, odmah nakon 'Crvenog patuljka', a prije plaže, dok sunce malo ne padne.

Patetiku zasad na stranu, čovjek je snimio 30-ak mjuzikla u razdoblju 1956 – 1970, i svi su redom niskobudžetni, štancani, nedomišljate i rutinske radnje i zapleta, sve u svemu jedno nenadahnuto dno komercijalne proizvodnje. Unatoč svim navedenim karakteristikama, svaki je zaradio brdo love i bio pogledan od milijuna gledatelja, i to 1960-ih kad je mjuzikl već nestao sa scene i bio smatran zastarjelim, čak izumrlim žanrom (to je, sjetite se, vrijeme moderne i neorealizma na filmu), a jedino mjesto gdje se dosljedno pojavljivao je bio Broadway — i ne samo to, već je većina filmskih mjuzikla od 1960-ih do danas nastala kao ekranizacija uspješnih predstava.

Može film pričati što god želi, ali njegova veza s kazalištem je inherentna i neupitna. Jedan uspješan takav (jer opet ih je većina bila propala) je 'My Fair Lady' iz 1964. gdje u originalnoj verziji igra Julie Andrews, međutim producent Jack Warner je odbio angažirati Andrews za film, nalazeći ju nefotogeničnom (?!). Fotogenična je bila Audrey Hepburn koja je, iako nije izvela pjesme, već su one nasnimljene, pokazala svu raskoš svog talenta, što je prepoznala i Akademija dodijelivši filmu nekoliko Oscara i osiguravši joj buduće angažmane.

Protivno struji još su tri mjuzikla uspjela nadmašiti svoj kazališni predložak i ostvariti ogroman uspjeh: 'West Side Story' (1961), 'Funny Girl' (1968) i 'Oliver' (1968).

'West Side Story' Roberta Wisea s glazbom Leonarda Bernsteina i koreografijom (i režijom tih scena, jasno) Jeromea Robbinsa, pet Oscara i pričom temeljenom na Romeu i Juliji, jedan je od najznačajnijih mjuzikla ikad, te svojom vrijednošću i kvalitetama prelazi sam filmski žanr i upisuje se u povijest glazbe i umjetnosti.

'Funny Girl' u režiji veterana Williama Wylera predstavlja Barbru Streisand, donosi joj ženskog Oscara i horde obožavatelja, dok 'Oliver' Carola Reeda, čiju izvrsnost nije potrebno posebno isticati, označava zadnji mjuzikl za narednih 34 godine koji će osvojiti Oscara (on ih ima šest).

Dekade koje slijede će neumorno snimati loše mjuzikle želeći oživjeti stari žanr, no s malo, skoro ništa uspjeha. Vremena su se promijenila, došlo je novo doba, film je u deset godina izvanredno uznapredovao, a što je najvažnije, javio se rock kao dominantna glazba 1970-ih.
Tako će i onih malo uspjelih primjeraka upravo biti oslonjeni na rock, ciljajući na adolescentsku publiku — najznačajniji su 'Jesus Christ Superstar' (1973), 'Tommy' (1975), 'The Rocky Horror Picture Show' (1975), 'Grease' (1978), 'The Rose' (1979), te nezaobilazni 'Hair' (1979). Iako su ovo sve redom postali kultni filmovi, onda su bili samo svijetle točke izgubljene u bezdanu flopova.

Najpoznatiji takav u 1980-ima koje općenito bilježe možda najveće neuspjehe u povijesti mjuzikla (propali 'Grease II', 'Can't Stop the Music' s Village People i 'Annie') jest 'Pink Floyd – The Wall' koji je prije kompilacija spotova i igranog dokumentarca o bendu, no mjuzikl. Ipak, loša sezona se bliži kraju, a spasit će je lutke i animacija 1990-ih.

Lutke su Muppeti koje će nakon 1976.-1981. uspješnog TV-prikazivanja doživjeti i ekranizaciju na velikom platnu, prvo s 'The Muppet Movie' (1979), a onda s još nekoliko filmova kroz naredna dva desetljeća, i to svim uspješnim. Zlatno doba animacije počinje 1986. kad Frank Oz snima 'The Little Shop of Horror', a nastavlja se serijom Disneyjevih animiranih mjuzikla koju otvara 'The Litttle Mermaid', 1989., ostalo je povijest.

I sjećate li se onih 34 godine koje su trebale proći nakon Olivera do novog Oscara? Prošle su 2002. s mjuziklom 'Chicago' koji prekida Akademijino podcjenjivanje glazbenog žanra. Sad vam je jasno zašto se toliko prašine podiglo oko filma, i zašto 'Moulin Rouge' godinu ranije nije osvojio Oscara.

Je li ovo početak druge faze mjuzikla, ostaje vremenu za rasvijetliti.